Ovu zbirku pjesama Vicka Mišurca tijekom vremena prikupili su i prepisali Tome Cukrov (1902.- 1980.), Marijan Ante Mijat reč. Kuzmin (1935.-2016.) i Alojzije Antulov (1927.-2005.).
Prvi prijepis napravio je Tome Cukrov. U trećem dijelu objave donosimo njegov prijepis u rukopisu pjesme “Pjesma svih šepurinskih djevojaka” i kazalo čitave zbirke.
Svom rodnom selu Šepurini
U pjesmi se govori o autonomaštvu, podijeljenosti hrvatskog puka i konačno pobjedi hrvatske opcije na izborima. Pjesnik kaže: “Svoje hrvatsko ime pogaziše / A tuđinsko nase navignoše” (misli se na “tolomaše”); “Za ručati malo bakalara / Slavili bi tuđina Mađara / I Talijana koji bi nam rada / Petnu žilu otkinuli odzada”. Od 1860. trajala je u Dalmaciji žestoka politička i kulturna borba između autonomaša i narodnjaka. Još 1905., unatoč promijenjenoj političkoj klimi, dvoje mladića u Šepurini kaženjeno je globom jer su na Rokovo izvjesili hrvatsku trobojnicu. Naime, glavar sela je ostao “tolomaš”. U zlarinskoj općini, u čijem sastavu je bila Šepurina, hrvatska opcija prevladala je tek 1912.
“Čestitka k´imendanu Nikoli Vlahovu c. k. oružniku pripravniku u Zadar”
“Pismo III° Nikoli Vlahovu c. k. vojničkom podčasniku u Pulj”, “Volhgeboren Hern Nikolauš Vlahov, k.k. Waffenguart tieurmeister – Pola”,
“Pismo Nikoli Vlahovu c. k. voj. podčasniku u Pulj”
U navedenim pjesmama pjesnik se obraća prijatelju Nikoli Vlahovu. Nikola Vlahov sin je Jere Frane i njegove treće žene Cvite Cukrov (10.12.1877.-). Nikola i Vicko zajedno su otišli na služenje vojknog roka u Pulu. Vicko je, na očevu molbu, kao hranitelj obitelji, nakon dva mjeseca poslan doma. Nikola je nastavio vojničku karijeru. Izraz “k.k. Waffenguart tieurmeister” u naslovu jedne od gore navedenih pjesama vjerojatno se odnosi na na c.k. oružnika i kvartimajstora odnosno vojnika zaduženog u postrojbi za oružje i opremu te smještaj, hranu i opskrbu.
Pismo Tomi Grbelji u Trst
Tome Grbelja sin Grge i Cvite Jelovčić Radovčić (01.01.1877.-). Oženio se i živio u Trstu.
Na prvu godišnjicu donošenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.
Pjesma posvećena donošenju kipa Gospe od Pompeja u Šepurinu (vidi objavu Kipovi Gospe u šepurinskoj župnoj crkvi u rubrici Crkveni život).
Pjesma šepurinskih momaka
Mladići rođeni 1877. bili su obvezni 1898. napraviti “vižitu” odnosno liječničke preglede radi utvrđivanja sposbnosti za služenje vojnog roka. Pjesnik u ovoj pjesmi navodi slijedeće obveznike Iz Šepurine: Nikola Vlahov (10.12.1877.-), Vicko Mišurac (22.01.1877.-24.10.1921.), Filicijo Ferdo Srećko Vlahov reč. Kvrčov sin Ante i Marijane Učić (20.05.1877.-30.09.1942.), Tome Grbelja (01.01.1877.-), Gabrijel Franić sin Ante i Kate Cukrov (11.02.1877.-) i Filip Stipe Fortunato Antić reč. Tičin sin Nikole i Barice Paškov (25.08.1877.-).
“Vižita” se obavlja u šibenskom fontiku (zgrada ispod katedrale sv. Jakova odmah do biskupske palače, srušena 1915.).
Pjesma od svih mladića koji su bili na vižiti 29.03.1898.
Uz mladiće navedene u “Pjesma svih šepurinski momaka” na “vižitu” 29.03.1898. došli su i:
Šime Antić sin Ante i Šimake Cukrov (03.10.1877.-)
Marko Kursar sin Jure i Ivke Tabulov reč. Takin (06.04.1876.-28.06.1958.)
Roko Cukrov sin Ante i Šimake Vlahov (01.08.1876.-)
Zore Šime Vlahov reč. Batalov sin Jakova i Antice Franić (08.10.1876.-10.05.1944.) – u pjesmi naveden kao Zorica
Luka Lovre Antić reč. Bamba sin Ante reč. Škometin i Cvite Dumice Mijat (04.10.1876.- 30.08.1958.)
Cvitan Vlahov reč. Ljutin sin Tome i Dumice Skroza (03.04.1876.-09.12.1957.)
Filicijo Grbelja reč. Brbalo sin Petra Ante i Silvestre Franić (18.06.1876.-05.09.1942.)
Mate Antić reč. Anzulinov sin Mihovila Jere i Barice Kursar (12.03.1876.-28.10.1916.)
Ante Kursar reč. Garma sin Stipe i Mare Antić Poluš (11.06.1875.-10.02.1944.)
Frane Grbelja sin Nikole i Ivke Cukrov (04.10.1875.-)
Filip Vlahov reč. Kumpa sin Frane Jere i Matije Kale (23.06.1875.-07.03.1954.)
U pjesmi se još spominje Marjan kojeg nismo uspjeli identificirati.
Opća vojna obveza uvedena je 1868. Vojni rok do 1912. trajao je 3 godine u pješaštvu i 4 godine u mornarici. U pjesmi se spominju metode kojima su neki mladići nastojali izbjeći višegodišnju tešku vojnu službu. Čin vojnog pregleda (asentiranje, vižita) bio je jedan od najstresnijih i najvažnijih događaja u životu svakog mladića u Dalmaciji. Austro-ugarska vojska imala je izuzetno stroge liječničke preglede. Izbjegavanje vojne službe u Austro-Ugarskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo je iznimno rašireno, a regruti (osobito iz ruralnih krajeva poput Dalmacije) razvili su cijeli sustav metoda kako bi prevarili stroge vojne liječnike. Sve ove metode imale su isti cilj: pred komisijom izgledati toliko bolesno, slomljeno ili “ludo” da vas proglase nesposobnim ili dobijete odgodu služenja za iduću godinu. Neke od tih metoda bile su:
– Ispijanje šalamara (gorke soli), arbašene (naziv za gorku biljku ili ljekarnički pripravak) – laksativno djelovanje (jako čišćenje crijeva). Regrut ne spava danima, jer mu se tijelo nalazi u stanju šoka: s jedne strane pije pripravak koji ga brutalno čisti, a s druge strane, zbog dehidracije i slabosti, bjesomučno pije vodu. Kada bi nakon tri-četiri takve noći bez sna, potpuno iscrpljen, blijed kao krpa i s poremećenim radom srca, stao pred liječnike, doista je izgledao kao živući mrtvac na samrti – što je i bio cilj kako bi dobio željenu ocjenu nesposoban.
– Stavljanje pod pazuha komadića domaćeg sapuna, sirovog duhana ili naribanog češnjaka. To bi iritiralo kožu, ali i dramatično povećalo tjelesnu temperaturu, pa bi izgledalo da mladić ima tešku zaraznu groznicu.
– Ispijanje velikih količina jake, koncentrirane crne kave (ili jedenje sirovih zrna kave) u kombinaciji s octom izazivalo bi strašan lupajući rad srca (tahikardiju) i drhtavicu ruku, simulirajući tešku srčanu manu.
– Pijenje minijaturne količine žive iz toplomjera što bi izazvalo akutno trovanje, strašno bljedilo, drhtanje i propadanje zubnog mesa.
– Utrljavanje prašine, pepela, pijeska ili kapanje blage kiseline (npr. soka od limuna). u oči kako bi simulirali kronično sljepilo ili teški konjunktivitis.
– Izgladnjivanje, pri čemu bi mjesecima prije komisije, mladići jeli tek toliko da prežive kako bi drastično pali ispod propisane težine i visine. Izgledali bi “sušičavo” (tuberkulozno).
– Čvrsto povezivanje oko nogu ili ruku preko noći kako bi se zaustavila cirkulacija. To bi izazvalo privremenu plavu boju, natečenost i privid odumiranja tkiva (lažna gangrena).
– Simuliranje idiotizma – na pregledu bi regruti potpuno šutjeli, slinili, gledali u prazno ili odgovarali na najjednostavnija pitanja posve nepovezanim rečenicama.
– Agresivni ispadi – Neki bi glumili opsjednutost, histeriju ili padavicu (epilepsiju) upravo u trenutku ulaska u dvoranu za preglede, bacajući se po podu i pjeneći na usta (što su postizali prethodnim žvakanjem malo sapuna).
– Odsijecanje kažiprsta na desnoj ruci. Budući da se tim prstom poteže okidač na pušci, bez njega je vojnik bio nesposoban za vojsku.
– Izbijanje prednjih zuba – Zubima se moralo zagristi i potrgati papirnate fice (fišeke/naboje) s barutom kako bi se napunila puška. Bez prednjih zuba to se nije moglo činiti
Vojno-liječnička komisija, sastavljena od carskih časnika i liječnika, putovala bi od mjesta do mjesta (npr. Zadar, Šibenik, Split, Sinj, Imotski). Pred strogu i hladnu austrougarsku gospodu mladići bi izlazili goli, bez ikakve odjeće. Liječnici su rigorozno mjerili visinu i opseg prsa (minimalni opseg prsa morao je iznositi barem polovicu visine ročnika plus 1 do 2 centimetra). Tko nije imao dovoljnu visinu (obično ispod 155 cm) ili bi mu prsa bila preuska, odmah bi bio otpisan kao “usukan” ili “sušičav”. Potom je slijedio pregled zuba (zbog griženja naboja) i testiranje vida tako što bi ih se tjeraolo da gledaju sitne predmete s udaljenosti. Na kraju pregleda bi mladić bio proglašen sposobnim (Tauglich) odnosno nesposobnim (Bof ili Untauglich). Ako je proglašen sposobnim bio bi regrutiran (Assentiert).
Austrougarski liječnici nisu bili naivni, vremenom su naučili sve trikove (poput ispijanja “arbašene” ili stavljanja sapuna pod pazuh) te su razvijene surove metode provjere i kazne (smještanje u bolnice po stražom i promatranje kako bi se razotkrilo simuliranje, kažnjavanje uhvaćenih u simuliranju ili namjernom narušavanju zdravlja slanjem u najteže i najozloglašenije vojne postrojbe – obično u pješaštvo na daleke istočne granice Carstva, višegodišnji teški zatvor u okovima za namjerno izbijanje zuba ili odsijecanje prsta). Ako bi mladić pobjegao kako bi izbjegao poziv (u planine – hajdučija ili preko granice), država bi njegovoj obitelji nametnula ogromne novčane kazne ili bi im zaplijenila stoku i zemlju.
Odlazak u vojnike na 10. studenoga 1898.
Odlazak reguruta (Filicijo Vlahov, Gabrijel Franić, Vicko Mišurac, Nikola Vlahov) na služenje četverogodišnjeg vojnog roka.
Pjesnik u ovoj pjesmi spominje ubojstvo cesarice. Radi se o ubojstvu austro-ugarske carice i kraljice Elizabete (poznate kao Sisi) koju je 10. rujna 1898. godine u Ženevi ubio talijanski anarhist Luigi Lucheni. Navedeno mjesto i datum u pjesmi odnosi se upravo na to ubojstvo.
Pjesma o Marku Dodigu nazvanom Čekinu
Iz stihova vidljiva je važnost poljara za šepurinske težake koji su imali posjede u sedam katastarskih općina (Prvić, Zaton, Vodice, Tisno, Tribunj, Zlarin, Žirje).
Na odgovor Srećku Paškovu iz Pole 29.12.1898.
Fortunato Paškov reč. Frde sin Ive i Tereze Antić Poluš (27.07.1871.-12.06.1950.)
Odgovor Nikoli Vlahovu
Između ostalog, pjesnik u ovoj pjesmi spominje “tolomaše” i događaj od 16.07.1901. kada su “tolomaši” bacali kamenje na skupinu narodnjaka koji su pjevali domoljubne pjesme. Kao istaknute “tolomaše” pjesnik spominje Poluševe sinove i unuka.
Izvor: Zbirka Silvija Lučeva