Vicko, Mate i Miro Mišurac ostavili su traga u svojim pjesmama. Njihov otac Cvitko dva puta se ženio i sa svakom ženom imao je po sedmero djece. Vinko (Vicko) Anastaziije (22.01.1877.-24.10.1921.) je iz prvog braka, a Mate Rafael (24.10.1897.-19.07.1965.) i Vladimir Marcelin reč. Miro (08.01.1908.-29.11.1977.) su iz drugog. Vicko Mišurac jedno je vrijeme boravio u Australiji. Nakon povratka u domovinu živio je u Zatonu gdje je umro i pokopan. Mate Mišurac bio je krojač. Živio je i pokopan je u Šepurini. Oženio je Jelu Vlahov kćer Bene i nisu imali potomstva. Miro Mišurac imao je tri braka i četvero djece. Umro je u Banja Luci u Bosni i Hercegovini. U slikovnim prilozima prikazano je rodoslovlje.
Najznačnije djelo Vicka Mišurca je “Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)”, Hrvatska tiskara (dr. Krstelj i drug), Šibenik 1912. (vidi objavu u rubrici Poezija šepurinskih pjesnika). Tiskani primjerak knjige iz 1912.g. nalazi se u Nacionalnoj i svečilišnoj knjižnici u Zagrebu (zatvoreno spremište / 346.750). Postoji prijepis tog djela koji je iz rukopisa, fotokopija i djelomičnog originala prepisao i umnožio Alojzije Antulov u Zapadnoj Australiji, a dovršio pred Uskrs 1991.
Dr. sc. Ljubomir Antić navodi (Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba, ČSP 2008., br. 3., str. 750.) da je Vicko Mišurac napisao više knjiga od kojih je navedena najpoznatija, a obrađuje iseljeničku problematiku i vrijedni je izvor za istraživanje povijesti iseljeništva iz Dalmacije do Prvoga svjetskog rata.
O knjizi Vicka Mišurca dr. sc. Ljubomir Antić održao je predavanje pod nazivom “Stotinu godina od tiskanja knjige Vicka Mišurca – Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)” na znanstvenom skupu Suvremeni socio-demografski procesi na hrvatskim otocima, Zlarin, 4. lipnja 2013.
Za boravka Vicka Mišurca u Australiji bilježimo podatak o knjizi koju je napisao. U pismu koje je 30. srpnja 1911.g. uputio svom kumu Josi Skrozi (također šepurinski iseljenik u Australiji) najavljuje tiskanje knjige (vidi objavu u rubrici Dijaspora). Pismo je poslano iz poštanskog ureda Beria Woodline u Zapadnoj Australiji gdje je Vicko u to vrijeme boravio. U to doba tamo je bio rudnik zlata.
Osim navedene knjige imamo jednu zbirku Vickovih pjesama koje su tijekom vremena prikupili i prepisali Tome Cukrov, Marijan Mijat i Alojzije Antulov. U toj zbirci pod nazivom “Pjesme svom rodnom selu” prikupljene su slijedeće pjesme koje je spjevao Vicko Mišurac: “Svom rodnom selu Šepurini”, “Čestitka k´imendanu Nikoli Vlahovu c. k. oružniku pripravniku u Zadar”, “Pismo III° Nikoli Vlahovu c. k. vojničkom podčasniku u Pulj”, “Volhgeboren Hern Nikolauš Vlahov, k.k. Waffenguart tieurmeister – Pola”, “Pismo Tomi Grbelji u Trst”, “Na prvu godinu od donesenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.”, “Pjesma šepurinskih momaka”, “Pjesma od svih mladića koji su bili na vižiti 29.03.1898.”, “Odlazak u vojnike na 10. studenoga 1898.”, “Pjesma o Marku Dodigu nazvanom Čekinu”, “Pismo Nikoli Vlahovu c. k. voj. podčasniku u Pulj”, “Na odgovor Srećku Paškovu iz Pole 29.12.1898.”, “Odgovor Nikoli Vlahovu” i “Pjesma svih šepurinskih djevojaka”.
Vickov polubrat Mate Mišurac napisao je nikad objavljeni roman “Valja raditi”, o životu šepurinskog težaka (glavni lik romana je Tome Antulov Fantulin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande 11.12.1866.-28.03.1939.). Od tog romana sačuvani su dijelovi: “Kako je Tome škopija brave” (objavio Ante Kursar u svom radu “Zabilješke o govoru u Šepurini”, Čakavska rič Vol. II No. 2 1972., str. 113-154.), “Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)” i “Pjesma o šepurinskim djevojkama (u Šepurini i na Srimi)”. Ove podatke o djelu Mate Mišurca iznio je Ante Kursar (vidi Šepurinski zbornik, Slavica Vlahov, ur. (1998. [i. e.] 1999.), str. 179.)
Pjesmu o šepurinskim djevojkama (u Šepurinama i na Srimi), koju je Mate Mišurac spjevao 1924., iz rukopisne ostavštine prepisao je i umnožio Alojzije Antulov u Zapadnoj Australiji (dovršeno u lipnju 1991.). Pjesma je nastala na temelju pjesme Matinog polubrata Vicka (“Pjesma svih šepurinskih djevojaka”), a on je u biti samo pobrojio novu generaciju šepurinskih djevojaka. Napomena: U prijepisu, u nazivu pjesme, ime Šepurine dano je u množini, ali sam autor u tekstu pjesme kaže “u našem selu Šepurini”, dakle naziva mjesto onako kako su ga uvijek nazivali Šepurinjani i kako ga i danas nazivaju – Šepurina, a ne Šepurine. Potvrdu nalazimo i u pjesmi “Svom rodnom selu Šepurini” koju je spjevao njegov polubrat Vicko (kao i drugim njegovim pjesmama) – “… Pri zapadnoj strani se nahodi / Selo,kom je Šepurina ime…”
Iz ostavštine Mira Mišurca izdvajamo pjesmu “Tijat” (1962.). Tijat, otok nasuprot Prvića, posjed je i vlasništvo žitelja Šepurine i njihovih potomaka od 1865. Tijekom prvog svjetskog rata vladala je velika oskudica tako da su Šepurinjani posjekli ćitav Tijat, što je Miro Mišurac vjerno opisao u svojoj pjesmi. Od ostalih pjesama spomenimo: “Burtižanje bez bandire” (1926.), “Toni i šjora Kate” (1936.), “Izgon Latina” (1943.), “Sretan starac” (1945.), “Uz kominj” (1945.), “Oda šepurinskom kampanelu” (1962.). Pjesma “Izgon Latina” napisana je 13. rujna 1943., neposredno nakon kaptulacije (“pada”) Italije 8. rujna. Uz pjesništvo Miro je imao dara i za crtanje.
U slikovnim prilozima dane su fotografije Vicka i Mate, naslovnice dvije pjesme, rodoslovlje (dio kuće br. 23), zapis o krštenju Vicka iz 1877. i njegovog oca Cvitka iz 1851.