Brodovi

 

Kako je Prvić malen otok i na njemu nema dovoljno zemlje Šepurinjani su se oduvijek danomice morali prevoziti s otoka na kopno (gdje su imali svoje posjede koje su obrađivali – Srima, Bristak, Rupa itd.) i obratno. “Brez broda se nije moglo iz sela izajti”, a moralo se svaki dan “dojti do zemlje” koja je bila “gori na krajini”. Isto  tako nužno je bilo prevoziti se na otok Tijat sa kojeg je dovožen kamen za gradnju i na kojem su se također obrađivali vinogradi i maslinici. Brodovima se vozilo i do mlinica i stupa za sukno na Krki. Ako tome dodamo ribarenje onda moramo zaključiti da je posjedovanje brodova i poznavanje vještine veslanja i jedrenja za Šepurinjane bio uvjet preživljavanja.

 

Brodovi starih Šepurinjana bili su tipa gajete dugi od sedam do nešto više od osam metara (“o’ dvaiest i je’ ne do dvaiest i pet nog”), sa četiri vesla i trokutastim (latinskim) jedrom. Takve brodove zvali su brod ili lađa, a ako je bio kraći od sedam metara zvali su je gajeta (brod je u šepurinskom govoru imenica ženskog roda). Brodovi su imali palubu (škav) samo na pramcu koji je zauzimao otprilike trećinu dužine broda {do “jarbora”). Ostali je dio broda bio otvoren (s koridurima duž bokova) i namijenjen za krcanje i prijevoz stoke (konji, mazge, magarci), drva, brimena, masta, maslina itd. Početkom 20. stoljeća Šepurinjani su imali sedamdesetak takvih brodova. Po predaji u 19. stoljeću Šepurina je imala i jednu lađu na šest vesala i dvije bracere.

 

Uz navedene brodove, za život otočana od presudnog su značenja i brodovi brodarskih kompanija koji održavaju linije s kopnom i ostalim otocima.