Prošlo je vrime sušenja smokava. Dažd je malo pokvarija rabotu, ali bilo je puno lipih dana pa ćemo ve zime imati suvih smokava (kad nam padne cukar). Dažd – koja lipa, starinska rič. Danas rečemo – padala je kiša. Ka ste zadnji put čuli – dažȉlo je. Od babe, iz ditinjstva i danas mi ta rič zvoni u sićanju. Vo me vrime sitilo na govor i riči koje pomalo nestaju. U starom šepurinskom govoru svaka težaška rabota bila je detaljno imenovana.
Za sušenje smokava rabio se glagol derȁti. Glagol derȁti (a znalo se u istom značenju reći – razdȉrati; svršeni oblici su: razdȑti i razdríti) znači stavljati, rastvarati (otvarati) ili pritiskati ubrane smokve na gražijolu (drvena rešetka za sušenje) ili na suhozid u tršju.
Neke smokve bi se pustilo da se cilicȁju. Dakle, smokve koje prezriju na stablu i dobrim dijelom se osuše zovemo smȍkve cilȉce. Reče se – Smȍkve su se ucilicȁle.
Običaj je bio da se smokve koje se suše na zidu u tršju, pláte, a kada se suše na gražijoli, méžu se na bok.
Za smokve koje se otvaraju reče se rasplátiti (nesvršeni oblik je plátiti).
Za smokve koje se pritišču, rečemo da se méžu (od glagola méžiti, svršeni oblik sméžiti). Reče se – Méžimo hi na bok.
Gražijole su se mečale na vodâr (dvi vodoravne i usporedne grede, na kocima). Reklo bi se – Vodâr se ne smȉ vozȉti (ljuljati). Glagol vozȉti u šepurinskom govoru ima dvojako značenje – veslati i ljuljati se. Tako bi naslov zbirki pjesama našeg p. Tona Cukrova (Mali otok pa se ljulja) u originalnom šepurinskom govoru glasija – Máli škôlj pa se vȍzi. Može se vȍziti (ljuljati) i bȁnak, ali ako se drmaju (škriplju) vrata ili postelja rabi se izraz kocécati – Vrata kocécaju, Kočȅta kocéca.
Inače, glagol méžiti rabi se i u značenju jesti (smokve ili sl. – Je li hi méžiš? Méžiš hi, a? Jesi li hi sméžija dvaȉset?), a glagol sméžiti rabi se i u značenju pritisnuti i u značenju pregaziti.
I na kraju, vako bi to zvučalo početkom prošlog stoljeća:
Sa’ se smȍkve šúšu.
U podanku néćemo hi brȁti, néka se cilicȁju.
Čȁ uberêmo u vrhovini razdrít ćemo nȁ zid i gražijȏle.
‘Ne čȁ se šúšu na zidu valjȁ hi plátiti, ‘ne čȁ se šúšu na gražijȏli méžu se na bok.
Ȅno Šimȁka dȅre smȍkve!
Razdȉrali su hi svȇ do rúška!
Gražijȏle se meču na vodâr.
Vodâr se ne smȉ vozȉti.
Dažȉlo je cíli dân!
Koje bogatstvo riči!