Poštanski ured u Šepurini otvoren je 02.10.1891. U uredu je kao čnovnik radio Alfred Draganić reč. Fredo (01.02.1863.-21.01.1928.) sin Frane Kazimira i Vjekoslave Divnić, a listonoša je bio Krste Križan Dobra (12.05.1858.-05.08.1892.) sin Gušte i Ivke Perkov. 

Na razglednici iz 1908. vidi se položaj poštanskog ureda. U kasnijem razdonlju poštanski ured promjenio je još tri lokacije.

Zapis o otvaranju poštanskog ureda preuzet je iz dnevnika Marka Jure Cukrova (30.04.1880.-25.05.1945. ) sina Gušte i Antice Antić.

Parobrod “Primo” (ex “Šibenik”, ex “Augusta”), koji se spominje u zapisu, bio je tada u vlasništvu tvrtke Pio Negri & comp. iz Šibenika i u to doba obavljao je prijevoz putnika i pošte u šibenskom akvatoriju.

Fotografija 1931.

Djeca: Mišo i Ozren (učiteljeva djeca) drže simbol Društva “Sekcija tamburaša Šepurine”

Sjede (s lijeva na desno): Ivanka Vlahov reč. Đovana reč. Poldina (1911.-), Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-), Lino Milić (učitelj), Ivka Milić (supruga učitelja), Lipija Antić Poluš (1914.-)

Prvi red (s lijeva na desno): Oktavija Antić (1921.-1996.), Bosiljko Mijat reč. Brene (1918.-1943.), Ante Kursar (1914.-2008.), Ivan Ante Jurat reč. Mikulin (1912.-1939.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.), Dušan Taljević (muž Mare Antić reč. Pakova), Ruža Viktorija Vlahov reč. Poldina (1920.-), Virgilio Vlahov (1919.-)

Gornji red (s lijeva na desno): Ante Cukrov reč. Sipić (1914.-1943.), Šime Rudolf Vlahov reč. Kokulo (1917.-), Ante Tihomir Tikulin reč. Brko (1920.-), Petar (Pere) Grbelja reč. Buhin (1906.-)

 

Fotografija 1933.

Sjede (s lijeva na desno): Ive Franić (1904.-1943.),  Lino Milić (učitelj), Josip Kolombo (glazbeni učitelj iz Šibenika), Nikola Makario Skroza (1889.-1976.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.)

Srednji red (s lijeva na desno): Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-) – berda, Alfredo Ukić reč. Alfo reč. Parinov (1914.-2001.), Josip Zaharija Skroza reč. Ivičin (1912.-1943.), Ante Vlahov reč. Tony reč.Jakovičin reč. Tamburlov (1915.-1980.), Roko Kursar reč. Gingulov (1913.-1987.),  Alberto Frane Grubelić reč. Berto reč. Lucin (1907.1994.)

Gornji red (s lijeva na desno): Bene Lovre Cukrov (1905.-), Miloš Šimun Grubelić reč. Kontrin (1908.-1982.), Jere Ukić reč. Kafin (1903.-2003.), Šime Tome Kursar reč. Šprcalov (1907.-1994.)

Tome Skroza reč. Ivičin (02.02.1865.-02.03.1907.) sin Ivana p. Mate (20.06.1825.-19.03.1907.) i Dumice Milankov iz Žirja (22.04.1832.-04.12.1904.). Oženio je Viktoriju Kursar reč. Pekeljina (24.12.1865.-).

Djeca:

Nikola Makarijo (03.01.1889.-06.04.1976.) ꝏ Antula Milošević iz Zatona

Tome Roko reč. Crni (20.01.1891.-14.06.1976.)

      1ꝏ 23.11.1921. Dumica Srećka Grubelić

      2ꝏ Karmela Ana Grubelić

Marija Rokina (15.07.1893.-25.12.1969.) ꝏ Tome Domenik Antić reč. Marinov

Jako Marija (15.07.1895.-)

Ivanica reč. Tanta (10.11.1897.-1978-) ꝏ Marko Jure Vlahov reč. Andričin

Ante (26.05.1902.-17.05.1903.)

Filicija (08.06.1904.-12.08.1995.) ꝏ Tome Lovre Cukrov  – Australija

 

Tome Skroza umro je u ožujku 1907. od sušice. U istom mjesecu umro je i njegov otac Ivan, tako da je Nikola Makarijo ostao i bez oca i bez djeda.

 Na priloženim slikama je Tome iz mlađih dana i u dobi od 40 godina.

Na poleđini druge fotografije piše: “Ovi je letrat učinje ka san bija bolestan u jedanajestomu misecu u dobi od mojih godina 40”.

Na zadnjoj slici je zapis o krštenju Martina iz 1760., Tominog pradjeda, koji je 1825. bio kućedomaćin. Krstio ga je fra Ivan Lučev po nalogu župnika fra Ante Livića. U zapisu se selo naziva Prvić, što potvrđuje činjenicu da su fratri, u to doba, oba naselja tretirali kao jedno selo i župu (vidi: VLAHOV, Dražen (2014.), Tri glagoljske matične knjige s otoka Prvića (1689.-1711.), Šibenik, Državni arhiv u Šibeniku, str. 116.).

 

Kuća br. 90 – kućedomaćin 1825. – Martin Skroza sin Frane i Antice Antić (kršt. 28.12.1760.-08.12.1836.)

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva, matične knjige

Općinsko Upraviteljstvo zlarinske općine izabralo je 12 kolovoza 1912., na prijedlog seoskog glavara, Ivana Mišurca (1880.-1940.) za šepurinskog čauša. Uz imenovanje dostavljen mu je i naputak o čaušima iz 1856.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Kako je vidljivo iz dokumenta nadnica za rezidbu vinograda iznosila je 2,40 krune, a za kopanje 2,80 krune. Nadnice su odrađene u katstarskoj općini Tribunj na predjelu Bijace.  Uz obračun nadnica, za kopanje je Andrija Vlahov unajmio nadničare i za svoje posreedovanje obračunao dodatnih 12 kruna.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

 

Radi se o prijepisu ocjena za školsku godinu 1893./1894. kada je u  Šepurini obstojala dvorazredna muška pučka škola.

 

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Don Vicko Juraj Škarpa (26.04.1847.-26.02.1927.), svećenik, pučki prosvjetitelj, domoljub i pravaš, rođen je u Starom Gradu na Hvaru, a umro u Šibeniku. Služio je u Zlarinu, Tribunju, Šepurini, Zatonu i šibenskom Docu, a od 1919. do 1922. bio je šibenski biskupijski vikar. Autor je knjige “Hrvatske narodne poslovice” izdane 1909., u kojoj je na više od 600 stranica objavljeno oko 20000 poslovica. Zaređen je 1871., a od kolovoza 1872. šepurinski je župnik. Naslijedio ga je Frane Strmić u kolovotu 1875. Međutim, od siječnja 1974. ne boravi (ili ne stalno) u Šepurini jer zapise u matičnim knjigama obavlja vodički župnik Vidović po njegovom ovlaštenju.

Detalje njegovog životopisa potražite u Glasu Koncila na poveznici

https://www.glas-koncila.hr/pucki-prosvjetitelj-koji-je-radio-pod-strossmayerovim-geslom-26-travnja-1847-roden-don-vicko-skarpa/

Po uzoru na češki Sokol (utemeljen 1862.) osnovan je 1874. u Zagrebu Hrvatski sokol kao društvo za promicanje tjelovježbe i širenje nacionalne svijesti (moto je bio: “U desnici snaga, U srcu odvažnost, U misli domovina!” ). Uz tjelovježbu Društvo je organiziralo skupne zabavne sastanke i izlete te priređivalo javne vježbe. Sokolski dan slavio se 30. travnja svake godine kao dan sjećanja na mučeničku smrt Petra Zrinskog i Krste Frankopana. Hrvatski sokol u razdoblju 1874.-1929. imao je 425 društava raspoređena, što u domovini ili inozemstvu, u 22 sokolske župe. Šibensko područje bilo je VI. župa Krešimir sa 12 društava. Od otočnih naselja šibenskog područja Hrvatski sokol osnovan je u Betini, Tisnom, Murteru i Šepurini. U Šibeniku je gimnastička dvorana “Sokol” (imala je i pozornicu) otvorena 01.12.1934. (poslije drugog sv. rata “Partizan”, od 1990. “Miminac”).

Hrvatski sokol u Šepurini osnovan je 21.11.1927. Kao starješina Društva u jednom dopisu iz 1928. potpisan je Vlahov, a kao tajnik Kursar. Na slici je je prikazana kuća u kojoj je bilo sjedište Društva (nasuprot kampanela). Sokolana je bila u kući Ivana Mišurca.

Kao reakcija sokolskom pokretu, koji je bio liberalnog usmjerenja, početkom 20. st. u slavenskim se zemljama počeo razvijati orlovski pokret za mladež, katoličke orijentacije. Orlovski pokret dolazi u Hrvatsku iz Čehoslovačke preko Slovenije. U Hrvatskoj se osamostaljuje osnivanjem Hrvatskog orlovskog saveza 1923. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu, koji je sve više iz europskih zemalja prodirao u naše krajeve i potiskivao religiju i njezine vrijednosti iz javnog života te odgajati mladež u vjerskom, intelektualnom, moralnom i fizičkom smislu. 

Donosimo fotografiju članova šepurinskog Hrvatskog katoličkog orla snimljenu 08.12.1928.  Na slici su, između ostalih, Jere Jareb (donji red, drugi s lijeva) Ante Antić Poluš (srednji red, treći s lijeva), njegov sin Dušan (gornji red, četvrti s desna), Ive Franić (srednji red, drugi s lijeva), Ante Paškov reč. Bulinov (srednji red, četvrti s desna). Svećenik u sredini je župnik je don Srećko Pavić.

Orlovi Krešimirovog okružja – Šibenik održali su 29.07.1928. u Šepurini svoj slet  kod nove crkve. O antagonizmu sa članovima Hrvatskog sokola svjedoče dopisi (vidi prilog) Hrvatskog sokola i HSS-a od 28.07.1928. kojim su sokolaši odbili poziv da nazoče skupu orlova.  

U slikovnim prilozima je slika Petra Grubelića reč. Sančev (1880.-1961.) u sokolaškoj uniformi.

Mate Mišurac (1897.-1965.) opisao je u svojoj pjesmi kako su 22.07.1928. šibenski sokolaši došli  u Šepurinu brodovima “Lovac” i “Sv. Nikola” i izvodli vježbe, a doktor Vlašić* održao je govor. O braći Mišurac (Vicko, Mate, Miro) vidi objavu u rubrici Znameniti Šepurinjani.

 

*Odvjetnik dr. Šime Vlašić (1892.-1935.) rođen je i pokopan u Tisnom. Bio je omiljeni šibenski političar koji je u narodu uživao ugled kao i otac modernog Šibenika, vitez Ante Šupuk. Hrvatski domoljub, pravaš, kao član HSS-a postao je gradonačelnik Šibenika 1925. Besplatno je zastupao obespravljene i siromašne. Poznat je slućaj kada je obranio pedesetoricu Vodičana uhićenih zbog isticanja hrvatskih nacionalnih simbola kao i slučaj suđenja Rudi Bačiniću bivšem načelniku općine Biograd na moru. Preminuo je 21.09.1935. pri operaciji u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Bio je to nenadoknadiv gubitak za šibensku hrvatsku političku opciju. Preko 15000 Šibenčana i žitelja drugih naselja šibenskog područja nazočilo je dočeku posmrtnih ostataka 24.09.1935.  Misa zadušnica održana je u katedrali sv. Jakova, a potom je lijes parobrodom “Jadran” odvezen u Tisno gdje je obavljen ukop. U  prilozima dan je članak iz lista Katolik br. 39 od 29.09.1935. i nadgrobna ploča na grobnici u Tisnom.

 

Lovre Demikeli (11.03.1877.- 08.01.1944.) sin Jakova i Marije Žižak ꝏ  Marica Mijat (26.01.1875.-29.04.1943.) kći Luke i Jurke Lošinjanin.

Lovre se doselio u Šepurinu sa splitskog područja. Bio je kovač. Kovačiju je držao u iznajmljenoj kući Fantulinovih u središtu sela.

Lovre i Marica imali su sedmero djece, a jedino potomstvo imala je kćer Nediljka (troje djece). Nediljka se udala  24.11.1930. za Vinka Mišurca. Emigrirali su u USA. Nediljka je umrla 15.08.1993. u New Yorku.

 

Izvori: Arhiva župne kuće u Šepurini 

 

Prvu zbirku pjesama “Mali otok pa se ljulja” Toni Cukrov (1929.-2021.) objavio je 1998. (tiskano izdanje naklada Ta-Mara, Šibenik i Čakavska rič,Vol. XXVI No. 1-2, Split 1998.). Naslov zbirke u originalnom šepurinskom govoru glasio bi  – Máli škôlj pa se vȍzi. Naime, glagol vozȉti u šepurinskom govoru ima dvojako značenje – veslati i ljuljati se.  Crtež na naslovnoj stranici tiskanog izdanja izradio je Ante Afrić. 

Iz te zbirke, koju mi je s posvetom poklonio Toni, izabrao sam šest pjesama koje vjerno odražavaju stil ovog pučkog pjesnika.

Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia), skitio Vicko Mišurac, Hrvatska tiskara (dr. Krstelj i drug), Šibenik 1912.

Tiskani primjerak knjige iz 1912.g. nalazi se u Nacionalnoj i svečilišnoj knjižnici u Zagrebu (zatvoreno spremište / 346.750).

Dr. sc. Ljubomir Antić navodi (Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba, ČSP 2008., br. 3., str. 750.) da je Vicko Mišurac napisao više knjiga od kojih je navedena najpoznatija, a obrađuje iseljeničku problematiku i vrijedni je izvor za istraživanje povijesti iseljeništva iz Dalmacije do Prvoga svjetskog rata.

O knjizi Vicka Mišurca dr. sc. Ljubomir Antić održao je predavanje pod nazivom Stotinu godina od tiskanja knjige Vicka Mišurca „Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)” na znanstvenom skupu Suvremeni socio-demografski procesi na hrvatskim otocima, Zlarin, 4. lipnja 2013.

Za njegovog boravka u Australiji bilježimo podatak o knjizi koju je napisao. U pismu koje je 30. srpnja 1911.g. uputio svom kumu Josi Skrozi (također šepurinski iseljenik u Australiji) najavljuje tiskanje knjige (vidi objavu u rubrici Dijaspora).

Slika Gospe od Anđela s glavnog oltara u crkvi sv. Marije (Gospe od Milosti) ukradena je u noći sa 30. rujna na 1. listopada 1971. Prema prijavi tadašnjeg direktora Muzeja grada Šibenika prof. Slave Grubišića ukradena slika rađena je u tehnici ulja na platnu, a bila je dimenzija 3 x 1,5 m. Radilo se o baroknom djelu nepoznatog majstora iz druge polovice 17. Ili prve polovice 18. stoljeća. Na slici je bila prikazana Gospa kako se uzdiže u nebo, a sa strane je okružuju anđeli. U donjem dijelu slike bili su prikazani sv. Frane i sv. Ante.

U anticrkvenoj kampanji potaknutoj pisanjem medija (Večernji list 18.10.1971. članak ” Optužbe na račun župnika”, Nedjeljna Dalmacija 24.10.1971. članak

“Selo sumnja na svećenika”) za krađu su iznesene apsurdne sumnje na svećenike, prvenstveno na tadašnjeg šepurinskog župnika don Dragutina Bilića. Kako je sam izjavio, don Bilić se prije tog događaja zamjerio Lučanima jer se suprostavio nekim inicjativama – da se jedan dio samostana ustupi Mjesnoj zajednici za ugostiteljski objekt, da se sruši stara crkva Gospina porođenja na Jazu i da se ustupi jedan crkveni teren za izgradnju male robne kuće. Nakon tri godine uhićen je kradljivac slike i ispostavilo se da je riječ o mlađem muškarcu, mještaninu Luke. Za razliku od velikih i bombastićnih članaka iz 1971., vijest o tome objavljena je u dva mala članka (Slobodna Dalmacija 01.10.1974.  članak “Osumnjičen zbog krađe slike”, Večernji list 02,10,1974. članak “Ukrali sv. Bogorodicu”), naravno, bez isprike za neutemeljene sumnje. 

Umjesto ukradene slike, u veljači ili ožujku 1974. postavljena je nova slika koju je izradio akademski slikar Romolo Venucci (1903.-1976.) iz Rijeke (slikar, kipar i likovni pedagog, smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća).

Slika je nabavljena doprinosima vjernika. Na novoj slici, prema odredbi provincijala salezijanaca, umjesto sv. Frane i sv. Ante naslikani su sv. Ivan Bosco (utemeljitelj salezijanske družbe) i sv. Dominik Savio (zaštitnik mladeži). Sliku je na oltar postavio vlč. Marko Rajković, a blagoslovio ju je šibenski biskup Josip Arnerić 28.03.1974. prilikom svog posjeta Luci, nakon križnog puta na Veliki četvrtak.

 

U slikovnim prilozoma prikazana je stara i nova oltarna slika.

 

Izvor: Župska kronika od 1968., Prvić Luka

Imovnik ostavštine Mate Antulova Fantulina p. Šime reč. Mile (12.02.1806.-13.03.1891.) sastavljen je 21.-23. svibnja 1891. od strane sudbenog povjerenstva iz Šibenika, u kući nasljednika u Šepurini.

Radi se o dokumentu s vrlo značajanim gospodarskim podacima. Ukupna nepokretna i pokretna imovina pokojnog Mate procjenjena je na iznos od ukupno 14.619,98 fiorina što je predstavljalo vrlo veliku imovinu u to doba. Usporedbe radi, Šepurinjani su 1865. kupili čitav otok Tijat (2,8 mln m2) za  4.800 fiorina. Godišnja plaća mladog činovnika oko 1900. Iznosila je 2.000 kruna ili 1.000 fiorina. U Dalmaciji  “fiorin” je u praksi bio austro-ugarski florin/gulden. Nakon reforme 1892. uvedena je kruna, i vrijedio je omjer 1 florin = 2 krune. U imovinu je uvršteno i nasljedstvo njegove žene Dumice Skroza.

Tri kuće, teze (vjerojatno objekti za smještaj blaga), peć i gusterna činile su 41,3 %, zemlje s nasadima 49,4  %, a pokretnine 9,3 % ukupne procjene.

Brod s jedrom, veslima i ostalom opremom prcijenjen je na 100 fiorina. a dvije mazge na 110 fiorina.

 

Zanimljivi su podaci o vrijednostima osnovnih proizvoda – vina, ulja, maraštine i kvasine:

–  barilo (oko 64,5 L)  vina = 6,5 fiorina

–  barilo (oko 64,5 L) ulja = 20 fiorina

–  barilo (oko 64,5 L) kvasine = 4 fiorina

–  sić (oko 11,7 L) maraštine (desertno vino) = 5 fiorina

To znači da je u tom popisu vrijednosti:

– ulje bilo oko 3,08 puta skuplje od vina

– kvasina je vrijedila oko 61,5% cijene vina

– maraština je bila oko 4,24 puta skuplja od običnog vina.

 

U Dalmaciji su dnevne nadnice težaka i radnika sredinom 19. stoljeća bile otprilike 0,20 do 1,20 fiorina na dan. To nije podatak za 1891., ali je dobar regionalni okvir za osjećaj vrijednosti. U tom odnosu:

– 1 barilo vina (6,5 fiorina) ≈ 5 do 32,5 dnevnice

– 1 barilo ulja (20 fiorina) ≈ 16,7 do 100 dnevnica

– 1 barilo kvasine (4 fiorina) ≈ 3,3 do 20 dnevnica

– 1 sić maraštine (5 fiorina) ≈ 4,2 do 25 dnevnica

 

Zanimljiva je i usporedba s kasnijim cijenama dalmatinskih vina. Za put do Buenos Airesa 1907. navodi se cijena od 180 kruna, za što se u Dalmaciji moglo kupiti 3,7 hektolitara vina. To znači da je 1907. 370 litara vina vrijedilo 180 kruna ili 90 fiorina. To je približno 0,24 fiorina po litri u odnosu na virjdnost od 0,10 fiorina po litri iz ostavinskog spisa. Možemo konstatirati da je ostavinska procjena vina iz 1891. bila dosta konzervativna.

 

Premda su seoska domaćinstva u Dalmaciji krajem 19. stoljeća bila u značajnoj mjeri samodostatna mnoge stvari morale su se kupovati, primjerice:

– petrolej,

– svijeće,

– modra galica,

– sumpor,

– željezni alati,

– bačvarski i vinarski pribor,

– posuđe (limeno, bakreno, emajlirano),

– čavli, željezo, lanci i druga željezna galanterija,

– osnovne trgovačke robe: sol, šećer, kava, riža, duhan,

– kućanske potrepštine: keramičko i metalno posuđe, staklo (boce, čaše), tekstil  

  (platno, sukno), namještaj.

Sve nabrojeno bilo je relativno skupo. Primjerice, cijena petroleja krajem 19. stoljeća kretala se oko 0,20 – 0,40 fiorina po litri, znači skuplje od vina. Postelja sa slamaricom i pokrivačem ili kredenca vrijedile su više od barila vina ili kamenice za ulje zapremnine 2 barila.

Dajemo i cijene nekih proizvoda krajem 19. stoljeća u Dalmaciji  i usporedbu s vrijednostima vina i ulja iz ostavinskog spisa:

pšenica – 0,10- 0,18 fiorina/kg  ≈ 1 do 1,8 litre vina

kukuruz – 0,06- 0,12 fiorina/kg (30–40% jeftiniji od pšenice) ≈ 0,6 do 1,2 litre vina

riža – 0,20- 0,40 fiorina/kg (skuplja od pšenice, jer je uvozna roba) = 2 do 4 litre vina

plava riba (srdela, inćun) svježa –  0,05- 0,15 fiorina/kg = 0,5 do 1,5 litra vina

plava riba (srdela, inćun) soljena –  0,15-0,30 fiorina/kg = 1,5 do 3 litre vina

bakalar (sušeni, uvozni) – 0,8 -1,5 fiorina/kg = 8 do 15 litara vina

šećer – 0,80- 1,20 fiorina/kg = 8 do 12 litara vina ili 2,5 do 4 litre ulja

kava – 1,5-3 fiorina/kg = 15 do 30 litara vina

duhan (sirovi) – 1-3 fiorina/kg = 10 do 30 litara vina

sapun obični (tvrdi) – 0,40- 0,80 fiorina/kg =

Schichtov sapun za pranje rublja –  0,70-1,00 fiorin/kg = 7 do 10 litara vina ili 2 do 3 litre ulja.

 

Procijenjena vrijednost vinograda iznosila je:

Prvić 25-40 fiorina / gonjaj

Tijat  8-10 fiorina / gonjaj

Tribunj 25-30 fiorina / gonjaj

Zaton 30-35 fiorina / gonjaj

Srima 20-25 fiorina / gonjaj

Vodice 25-30 fiorina / gonjaj.

 

Vrtovi su procijenjeni na 80 fiorina / gonjaj.

Ledina  je procijenjena na 4 fiorina / gonjaj.

Ograda je procijenjena na 2 fiorina / gonjaj.

 

Stabla voćaka procijenjena su (ovisno o veličini):

masline 0,50-3,00 f.

smokve 0,10-0,50 f.

murve 0,50 f.

mendula  0,30 f.

ostalo voće 0,50 f.

 

Napomena:

Tvrtka Georg Schicht & Co. bila je jedan od najvećih proizvođača sapuna u srednjoj Europi, a njezin sapun za pranje rublja bio je široko rasprostranjen i u Dalmaciji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prodavao se kao tvrdi, rezani sapun u blokovima, često na vagu. Osnovno sredstvo za pranje rublja bio je lužnati pripravak dobiven od pepela, koji se prelijevao preko rublja i zatim ispirao toplom vodom.

 

Rodoslovlje:

Mate Antulov Fantulin reč. Mile (12.02.1806.-13.03.1891.) sin Šime i Matije Učić ꝏ 06.08.1826. Dumica Skroza kći Andrije i Marije Antić (15.06.1810.-24.03.1892.)

Djeca:

Paško (14.06.1827.-1827.)

Silvestra Gašpera (01.01.1829.-31.10.1832.)

Frane (28.09.1831.-13.11.1922.) ꝏ Šimaka Grubelić kći Marka i Dumice Grbelja (23.10.1843.-)

Stipe (03.08.1834.-18.07.1836.)

Dumica (29.11.1836.-02.10.1876.) ꝏ Jure Kursar

Božo (24.12.1838.-)

Marija (26.01.1842.-)

Bare (16.08.1844.-11.12.1926.) ꝏ Luce Antić kći Ante i Barice Kursar (26.11.1850.-)

Jakov Roko (10.08.1846.-18.02.1875.) ꝏ Šimaka Grubelić kći Tome i Petre Antić (06.10.1850.-)

Antica reč. Janka (11.06.1850.-27.08.1930.) ꝏ Stipe Franić Kešić

Ive reč. Bijanko (03.09.1853.- 05.10.1917.) ꝏ Nikoleta Dumica Paškov kći Ivana i Tereze Antić (23.12.1863.-)

Cvita (30.03.1855.-)

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva / matične knjige

Za plemenitašku obitelj  Draganić imamo u Stališu zapis o tri generacije.

Radi bolje čitljivosti dajemo i preslik iz prijepisa Stališa (Arhiva samostana Gospe od Milosti u Luci).

Loza Draganić Vrančić (tal. Draganich Veranzio) pod sjedinjenim prezimenom postoji od 1737.  kada je doktor prava konte Franjo Draganić (1711.-1799.) oženio kontesu Margaretu Vrančić (1715.-1776.), posljednju pripadnicu obitelji Vrančić (nakon smrti njenog oca, Antona Vrančića 1743.). Sjedinjena obitelj imala je posjede u Zloselima (Pirovcu) i na otocima Prviću, Zlarinu i Tijatu. Franjo i Margareta imali su 3 kćeri i 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nikola Mihael, imao potomke. Nakon smrti Franje Draganića Vrančića 1799. posjed nasljeđuje najstariji sin opat dr. Petar Jeronim (Pier Girolamo) Draganić Vrančić, a nakon njegove smrti 1821. posjed nasljeđuje Faust Kazimir (Fausto Casimiro) jedan od brojnih sinova njegova brata Nikole Mihaela. Braća Fausta Kazimira, jedan od kojih je Fausto Vinzenzo, nezadovoljni, uzaludno pokreću sudski spor. Usljed poremećenih obiteljskih odnosa nakon 1821. nastaju dvije neformalne grane obitelji, i to:

– Šibensko-pirovačka grana, Kazimira Fausta Draganića Vrančića, koja će se, nakon gospođe Vesne pl. Draganić Vrančić Vrus iz Opatije (umrla 2010.) i njenog bratića Josipa Draganića Vrančića iz Trsta, koji nema sinove i nasljednike, ugasiti.

– Šibensko-prvićka grana, Fausta Vincenza Draganića Vrančića i njegovih nasljednika, neki od kojih (muški potomci) još danas žive, u Šibeniku i na Prviću.

 

Frane pl. Draganić Vrančić p. Fausta (Francesco Draganich Veranzio; 1816.-1906.) prodao je Šepurinjanima otok Tijat (uključujući i otočić Kominjicu) prema ugovoru koji je sklopljen 9. svibnja 1865.

 

Izvori: Arhiva župne kuće u Šepurini / Mladen UREM, Plemenita obitelj Draganić-Vrančić iz Pirovca, Sušačka revija br. 70/71, Rijeka 2010. /  Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993.