O životu i djelu slikara Zvonimira Rakamarića postoji malo podataka. Rođen je u Šepurini 20.09.1886. u obitelji učitelja Josipa Rakamarića (30.12.1844.-21.04.1903.) rođenog u Pagu, sina Jure (17.04.1822.-) i Margarita (Mare) Cecchetti. Majka mu je bila Viktorija Paljetak (22.08.1847.-) iz Dubrovnika kćer Luke i Karoline Ismaelli. Roditelji su se vjenčali 1872. Obitelj Rakamarić stara je karlobaška obitelj koja je u 16. stoljeću, pred turskom najezdom, prebjegla na Pag, odakle je Josip kao učitelj došao na šibensko područje.
Nakon završene građanske škole Zvonimir se zaposlio 1906. u Šibeniku kao općinski pisar.
Odmalena je pokazivao nadarensot za slikarstvo. Početkom drugog desetljeća 20. stoljeća postao je suradnik splitskog humorističko-satiričnog lista “Duje Balavac”. Taj list pokrenuli su 1908. trojica prijatelja slikara (Emanuel Vidović, Ante Katunarić i Virgil Meneghello Dinčić). “Duje Balavac” izlazio je 1908.-1912. bez prekida (tisak Splitske društvene tiskare) i u drugom razdoblju 1921.-1923. Izašla su ukupno 22 broja.
U broju 11. tog lista iz svibnja 1912., povodom dvije godine suradnje sa Zvonimirom Rakamarićem (Svrdao), objavljen je niz njegovih karikatura i opširan uvodnik urednika (slika br. 5). Izdvojili smo njegovu samokarikaturu (slika br. 2) i još dvije karikature iz tog broja.
Rakamarić je završio slikarski tečaj kod Emanuela Vidovića. Nakon preporuka splitskih likovnih krugova šibenskoj općini da omogući daljnje likovno obrazovanje mladom telentiranom umjetniku, Zvonimir odlazi 1914. na studij slikarstva u Veneciju (Accademia di belle arti), a potom u Firencu. Tijekom studija često putuje u Rim i upoznaje djela starih majstora.
U Šibenik se vraća u rujnu 1919. Godine 1921. zahvaljuje se na općinskoj službi I posvećuje umjetničkom stvaralaštvu. Na sugestiju prijatelja o potrebi odlaska u veću kulturnu sredinu 1925. odlazi u Beograd, ali se vraća u Šibenik nakon samo par mjeseci.
U Šibeniku je priredio tri samostalne izložbe – 1911., 1923. i 1929.
Rakamarić je naslikao portret hajduka Brne. Mate Štrkalj reč. Brne Šuško iz Pokrovnika bio je posljednji hajduk šibenske okolice. Početkom 20. stoljeća fotografirao ga je Ante Šupuk, gradonačelnik, otac modernog Šibenika. Po toj fotografiji Rakamarić je naslikao portret (slika br. 6) koji se danas nalazi u vlasništvu jednog privatnog kolekcionara (Helop br. 5, 2008.; Šibenik News 24.05.2017.).
Izradio je nacrte zastava za šibensko sokolaško društvo čiji je bio član (slika br. 7 / Povijest hrvatskog športa, br. 160, 2012., str. 4.). Projektirao je slavoluk od drva omotan cvjetnom dekoracijom prigodom posjeta kralja Aleksandra Šibeniku 1925. (Anales, 26, 2016, 2, str 234.).
Zanimljivo je da je Rakamarić u listopadu 1933., za navijače šibenskog nogometnog kluba “Osvit”, osmislio duge navijačke trube od kartona koje su proizvodile snažne zvukove i buku što je izazvalo veliku pozornost u čitavoj Dalmaciji (Šibenik News 06.10.2023.).
Čestit, dobar i skroman Zvonimir je živio povučeno, izbjegavajući reklame i zazirući od popularnosti (čak je novinarima zabranjivao da o njemu pišu). U travnju 1933. oženio se Margaritom rođ. Vladović. Umro je iste godine 29. listopada, od tuberkuloze, u sanatoriju u Golniku u Sloveniji.
Povodom 50. obljetnice smrti Muzej grada Šibenika 1983. održao je izložbu djela Zvonimira Rakamarića.
Na zadnjoj slici prikazana je obitelj Josipa Rakamarića, tada šepurinskog učitelja (Izvor: Stališ duša 19. st.). Djeca:
Julije (14.06.1873.-)
Jure (14.02.1875.-)
Petar (28.02.1877.-)
Filomena (23.09.1879.-)
Elenterio Albino Tome (22.02.1882.-29.06.1885.)
Regjina Lucija Marica (02.05.1885.-)
Zvonimir (20.09.1886.-)
Duje (01.10.1888.-)
U obitelji je živjela i Josipova majka Margarita (20.04.1814.-).
Josip Rakamarić bio je učitelj u Šepurini od 1879. do 1888.(ili 1889.). Zvonimir nije pohađao školu u Šepurini već u Šibeniku kamo se obitelj preselila.
Napomena: U nekim radovima o splitskom krugu karikaturista navedeni su pogrešni podaci o godinama rođenja I smrti Zvonimira Rakamarića.
Izvor: Izložba likovnih djela Zvonimia Rakamarića, Muzej grada Šibenika, 1983. / navedeno u tekstu