Markiolovo – Prvić

Ovaj lokalitet spominje se u kupoprodajnom ugovoru kojim je 28.12.1899. Jere Antulov reč. Jeriko sin Bare (1870.-1951.) kupio od Mate Antića p. Nikole teren od 4,5 gonjaja sa 5 maslina i teren od 2,5 gonjaja  s jednom maslinom za ukupno 300 fiorina.

Lokalitet Markiolovo (Merkiolovo) je na jugoistočnom dijelu otoka, uz more (pogled na Srimu) i graniči s posjedima Lučana. U ugovoru se navode granice predmetnih terena (fra confini). Granice terena od 4,5 gonjaja su: od bure (sa sjevera) – put i more, od juga (da sirocco) – Tome Antić, od podne (da mezzodi) – Tome Antić, od zapada (da maistro) – nije navedeno. Granice drugog terena su: od bure – put, od juga – Ivanica Antić, od jugozapada i zapada (garbino e maistro) – put.

Izvor: Zbirka Silvia Lučeva

Donja Punta – Prvić

Ovaj lokalitet spominje se u kupoprodajnom ugovoru kojim je 23.05.1850. Mate Cukrov p. Grge (1803.-1884.) kupio od Nikole Petkovića p. Lovre (1812.-) tršje od pet gonjaja (cca 4260 m²) na lokalitetu Donja Punta na otoku Prviću za 65 fiorina.

Lokalitet je na sjeverozapadnom dijelu otoka, uz more (pogled na Tribunj), a obuhvaća sve današnje katastarske čestice s brojem 1248 i 1249. Granica s bure bio je teren Marka Franića.

Izvor: Ostavština Tome Cukrova

Ante Kursar

Ante Kursar  (6.10.1914.- 24.12.2008.) dao je najveći doprinos u prikupljanju i publiciranju šepurinskog čakavskog leksika te značajne prinose iz šepurinske dijalektologije i etnografije. Zahvaljući njemu imamo zapise o šepurinskom govoru početkom 20. stoljeća.

Rođen je u Šepurini u težačkoj obitelji. Ostao je bez oca koji je poginuo u prvom svjetskom ratu.  U Šepurini je završo osnovnu školu, a u Šibeniku četiri razreda gimnazije i učiteljsku školu 1935. Radio je kao učitelj 1935–1944. u Tugarima i Vodicama, kao prosvjetni referent narodnih odbora u Solinu i Splitu 1944–1947., a od 1947. kao profesionalni djelatnik u Sindikatu prosvjetnih radnika. Od 1951. do umirovljenja 1967.  radio je kao nastavnik u strukovnoj školi u Splitu. Usporedo s radom završio je na Višoj pedagoškoj školi studij hrvatskoga i talijanskoga jezika 1955. te Pravni fakultet 1964.

Objavljeni radovi:

Zabilješke o govoru u Šepurini na otoku Prviću, Čakavska rič, Vol. II  No. 2, str. 113.-154., Split  1972. (objavljeno i u Šepurinski zbornik, 1998.)

Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, Čakavska rič, Vol. VIII No. 2, str. 95.-140., Split 1978. (objavljeno i u Šepurinski zbornik, 1998.)

O šepurinskom govoru (iz gramatike i čitanke), Čakavska rič, Vol. IX No. 2, str. 3.-49., Split 1979.

Iz leksike i tradicije šepurinskih ribara, Čakavska rič, Vol. X No. 1-2, str. 97.-144., Split 1982.

Ivo FURČIĆ, Narodno stvaralaštvo šibenskog područja I. Šibensko otočje, Prvić Luka i Prvić Šepurina str. 197.-262., Muzej grada Šibenika, Šibenik 1980. (u zborniku su ovi tekstovi Ante Kursara: Povidaja o vinčanju i piru (str. 249.-251.),  Murica (kratka pripovjetka str. 256.-257.), Dida se naljutija (kratka pripovjetka str. 257.-258.) i nekoliko kratkih narodnih pripovjedaka pod naslovom Kazivanja za smih (str. 258.-261.)

Objavio je i monodramu napisanu šepurinskim govorom s početka 20. stoljeća:

Povidaje najmenice Šimake, časopis Mogućnosti 4-5, Split 1984. Na priloženoj slici prikazana je naslovnica  na kojoj je greškom objavljeno Povidanje … umjesto Povidaje…

Ovdje donosimo kratki citat iz monodrame “Povidaje najmenice Šimake:

“Drugi će povidati: Niki mumak po imenu Marin zavolija divojku Šimaku. Zavolila je i ona njega. Prometija on njoj da će je vazesti šoli da mu se pusti. Šimaka bila plitke pameti pa mu se pustila i prilipilo se. Nije bija sigur da je njegovo dite ‘no u Šimaki i nije je tija vazesti, nego uteka u Štraliju. Ona činila najmenica po tujima kučami, a on u Štraliji ribar bija. I Bog ga ljuto kaznija za privaru. Doša ciklun, izvrnija brod i svi se škapulali, šoli njemu kosti u moru ostale. Treći će povidati na svoju, a četvrti ope na svoju.

Lako je govriti: Šimaka je vakovica, Šimaka je nakovica: A da su ‘ne ke to govoru bile na mom mistu, bile bi učinile isto ča sa’ i ja učinila. Di je bilo nakova mumka ča je bija Marin! Zapačalo mu oko za me, promečije mi: ženiču te! Promečije danas, promečije sutra, i sa’ se ajde ti obrani: ne bi se ni druge bile mogle obraniti. Niki se ne more obraniti o’ štrile. Sidiš, razgovaraš, a štrila u te i gotovo je. Koga pogodi, pogodi! … Tako pogodilo Šimaku! I sa’ je Šimaka najpoganija! Bila u istoj bunji s Marino’ i pogodilo je! To ti je upra’ koga pogodi pogodi!”

Nekad je svako šepurinsko dite slušalo priče o morskom medi (morska medvjedica). Izdvojili smo jednu koju je zapisao Ante Kursar (Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, str. 111.):

“Vozili smo po noči o’ Komorice sumpra selu, a misec kaj dan. Na jedan put uvatija se mede ruko’ za bandu o’ broda… Vidija sa’ mu svojima očima prste i nohte… Ka’ ga je Mate udrija jagluto po prstima, zajauka je kaj čovik… Mene je i sa’ strah ka’ se toga siti’.”

Napomena: Na naslovnici monodrame greškom je otisnuto “povidanje” umjesto “povidaje”.

Zvonimir Rakamarić

O životu i djelu slikara Zvonimira Rakamarića postoji malo podataka. Rođen je u Šepurini 20.09.1886. u obitelji učitelja Josipa Rakamarića. Obitelj Rakamarić stara je karlobaška obitelj koja je u 16. stoljeću, pred turskom najezdom, prebjegla na Pag, odakle je Josip kao učitelj došao na šibensko područje. 

Nakon završene građanske škole Zvonimir se zaposlio 1906. u Šibeniku kao  općinski pisar.

Odmalena je pokazivao nadarensot za slikarstvo. Početkom drugog desetljeća 20. stoljeća postao je suradnik splitskog humorističko-satiričnog lista “Duje Balavac”. Taj list pokrenuli su 1908. trojica prijatelja slikara (Emanuel Vidović, Ante Katunarić i Virgil Meneghello Dinčić). “Duje Balavac” izlazio je 1908.-1912. bez prekida (tisak Splitske društvene tiskare) i u drugom razdoblju 1921.-1923. Izašla su ukupno 22 broja.

U broju 11. tog lista iz svibnja 1912., povodom dvije godine suradnje sa Zvonimirom Rakamarićem (Svrdao), objavljen je niz njegovih karikatura i opširan uvodnik urednika (slika br. 5). Izdvojili smo njegovu samokarikaturu (slika br. 2) i još dvije karikature iz tog broja.

Rakamarić je završio slikarski tečaj kod Emanuela Vidovića. Nakon preporuka splitskih likovnih krugova  šibenskoj općini da omogući daljnje likovno obrazovanje mladom telentiranom umjetniku, Zvonimir odlazi 1914. na studij slikarstva u Veneciju (Accademia di belle arti), a potom u Firencu. Tijekom studija često putuje u Rim i upoznaje djela starih majstora.

U Šibenik se vraća u rujnu 1919.  Godine 1921. zahvaljuje se na općinskoj službi I posvećuje umjetničkom stvaralaštvu. Na sugestiju prijatelja o potrebi odlaska u veću kulturnu sredinu 1925. odlazi u Beograd, ali se vraća u Šibenik nakon samo par mjeseci.

U Šibeniku je priredio tri samostalne izložbe – 1911., 1923. i 1929.

Rakamarić je naslikao portret hajduka Brne. Mate Štrkalj reč. Brne Šuško iz Pokrovnika bio je posljednji hajduk šibenske okolice. Početkom 20. stoljeća fotografirao ga je Ante Šupuk, gradonačelnik, otac modernog Šibenika. Po toj fotografiji Rakamarić je naslikao portret (slika br. 6) koji se danas nalazi u vlasništvu jednog privatnog kolekcionara (Helop br. 5, 2008.; Šibenik News 24.05.2017.).

Izradio je nacrte zastava za šibensko sokolaško društvo čiji je bio član (slika br. 7 / Povijest hrvatskog športa, br. 160, 2012., str. 4.). Projektirao je slavoluk od drva omotan cvjetnom dekoracijom prigodom posjeta kralja Aleksandra Šibeniku 1925. (Anales, 26, 2016, 2, str 234.).

Zanimljivo je da je Rakamarić u listopadu 1933., za navijače šibenskog nogometnog kluba “Osvit”, osmislio duge navijačke trube od kartona koje su proizvodile snažne zvukove i buku što je izazvalo veliku pozornost u čitavoj Dalmaciji (Šibenik News 06.10.2023.).

Čestit, dobar i skroman Zvonimir je živio povučeno, izbjegavajući reklame i zazirući od popularnosti (čak je novinarima zabranjivao da o njemu pišu). U travnju 1933. oženio se Margaritom rođ. Vladović. Umro je iste godine 29. listopada, od tuberkuloze,  u sanatoriju u Golniku u Sloveniji.

Povodom 50. obljetnice smrti Muzej grada Šibenika 1983. održao je izložbu djela Zvonimira Rakamarića.

Napomena: U nekim radovima o splitskom krugu karikaturista navedeni su pogrešni podaci o godinama rođenja I smrti Zvonimira Rakamarića.

Izvor: Izložba likovnih djela Zvonimia Rakamarića, Muzej grada Šibenika, 1983. / navedeno u tekstu

Tome Antulov Fantulin reč. Mlado

Tome Antulov Fantulin reč. Mlado (23.12.1866.-17.09.1943.) sin Frane i Šimake Grubelić oženio je 5.10.1891. Tomicu (Tonku) Ukić (15.07.1871.-04.09.1941.) kćer Andrije i Ivanke Cukrov. Potomci su nosili prodivku Mladovi.

Djeca:

Marija (01.11.1892.-20.08.1984.) ꝏ Mate Antulov – Australija

Ante reč. Pjerin (01.08.1894.- 19.08.1971.) ꝏ Marija Petrić – Šibenik

Tomica Ivanica (24.12.1895.-1987.) ꝏ Ive Cukrov reč. Gučev

Frane reč. Čanjak (21.01.1898.-1967.) ꝏ Ana (nisu imali djece) – USA

Ana (21.07.1902.- ) ꝏ Ante Radovčić

Fabijan reč. Mladov reč. Lašabijan (12.01.1905.-1985.) ꝏ Petra Skroza

Krste (27.03.1908.-15.05.1988.) ꝏ Janja Grubelić – USA

Jakov (12.07.1911.-28.08.1912.)

Fabijanova kćer Drina Marija (19.02.1942.-11.05.1944.) poginula  je u savezničkom bombardiranju Šepurine 11.05.1944..

Na prvoj fotografiji stoje sin Ante i otac Tome, sjede dvije kćeri i majka Tomica u sredini. Na drugoj fotografiji stoje sinovi Krste (lijevo) i Fabijan (desno), a između Tome i Tomice je unuk Branko. 

Izvor: Zbirka Silvia Lučeva

Bratovština Gospe od Karmela

i Bratovština Gospe od Karmela u Šepurini utemeljena je 4. studenog 1907. kada  je donesen Pravilnik Bratovštine, a koji je potvrđen od Biskupskog Ordinarijata u Šibeniku 19. lipnja 1908. Tada je šepurinski župnik bio don Ivan Nikola Sabbioncello. Pri pristupanju Bratovštini dobivao se blagoslovljeni škapular koji se nosio oko vrata do kraja života. Glavna svetkovina Bratovštine je 16. srpnja kada se održava i procesija s kipom Blažene Djevice Marije. Svaki brat ili sestra na času smrti imao je pravo na Karmelićansko odrješenje uz potpuni oprost, a nakon smrti na jednu svetu misu u roku osam dana od smrti. Plaćala se ulaznina. Godišnja članarina iznosila je 12 novčića, a nakon prvog svjetskog rata 5 dinara. Davao se i doprinos u ulju.

O djelovanju Bratovštine imamo podatke tek iza prvoga svjetskog rata iz zapisnika Skupština Bratovštine 1926.-1940. Upraviteljstvo Bratovštine činili su predsjednik (župnik), upravitelj, blagajnik i tajnik. U tom razdoblju predsjednici su bili župnici: don Srećko Pavić, don Ivo Barulić (od 25.01.1929.), don Ante Hailo (spominje se u kolovozu 1936.), don Ivo Bujas (spominje se od rujna 1936. do srpnja 1939.), don Josip Mijat (spominje se od početka rujna 1939.) i don Milivoj Kaić (spominje se od 1940.).

Kao članovi Upraviteljstva spominju se: Ante Antić Poluš, Petar Kursar, Ante Cukrov,  Tome Paškov p. Ivana (01.03.1874.-25.07.1944.) , Joso Vlahov Ivin, Ivan Vlahov p. Frane, Stipe Mišurac p. Ive (02.09.1844.-08.09.1944.), Slavko Antić Poluš, Ive Antić Poluš p. Ive i Šime Antulov p. Pere (01.11.1881.-11.11.1942.).

Zapisničari na Skupštinama bili su: Petar Kursar, Ante Antić Poluš, Slavko Antić Poluš, a od 1936. do 1940. zapisničar na Skupštinama bio je Jere Jareb (03.05.1922.-21.11.2017.), kasnije poznati hrvatski i američki povjesničar.

Ovjerovitelji zapisnika bili su: Andrija Mijat, Ivan Vlahov, Ante Cukrov p. Bare, Ive Antić Poluš p. Ive, Milka Franić, Mare Grubelić ž. Jere, Petar Kursar, Roka Antulov ž. Jere (1908.-1993.), Ivanka Antulov ud. Mije, Leopolda Vlahov ž. Jerka (1893.-1973.), Stipe Fantulin, Zorka Antulov, Marija Kursar, Ivan Vlahov, Dinko Franić (1889.-1970.).

Kao gaštaldi oltara spominju se: Petar Cukrov, Ive Franić i Šime Grbelja.

U dokumentima kao članovi Bratovštine spominju se i: Tomica Mišurac ž. Dragutina (1902.-1967.), Ana Vlahov ž. Josipa (1904.-1978.), Roka Antlov ž. Jere i Marketa Skroza ž. Ive (1878.-1962.). 

Godišnjim Skupštinama nazočilo je preko 200 bratima i sestara što je činilo nadpolovičnu većinu članova Bratovštine. Skupštine su se održavale u Staroj ili Novoj crkvi ili uz Novu crkvu. Skupština Bratovštine nije održana 1933. (“zbog nezgodnih prilika u mjestu”), a vjerojatno ni 1937. (nema zapisnika).

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini / slika 22. i 23. – zbirka Mladena Cukrova 

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Cukrov

Obitelji Cukrov navedene su na numeriranim stranicama od 121. do 157. Dvostruka stranica numerirana kao 158. je nepopunjena.

Prodivke vezane uz obitelji Cukrov jesu: Jelinkini, Grmaljevi, Centini, Jerkovi, Rošovi, Škiljkovi, Barbucovi, Kneževi, Gučevi, Slanićevi, Gobovi, Potkini, Majorovi, Grubini i dr.

Na zadnje tri slike navedeni su prvi nositelji obiteljskih i nositelji pojedinačnih prodivki roda Cukrov. 

U vrijeme prvog katastra 1825. obiteljima Cukrovih pripadale su kuće br. 10,  11, 13, 14, 54, 55, 56, 57, 58. 60 i 37. Rodovi Grube (kuća br. 31) i Dobra (kuća br. 53) pretopili su se Cukrove. Nakon samostalnih prezimena Grube i Dobra javljaju se udvojena prezimena, a matice bilježe i bivše prezime u funkcij prodivke – Cukrov reč. Grube. Od Grube je prodivka Grubini.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Baraba

Krste Baraba (24.06.1881.-) doselio se u Šepurinu. Rođen je na Pašmanu. Oženio je Baricu Antulov Fantulin (26.04.1899.-). Petero djece rođeno im je u Šepurini, a zadnje dijete – sin Ante Vjekoslav u Vodicama 1927. Krste je bio financ i vjerojatno je službovao u Vodicama.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

 

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Anđelić

Obitelj Anđelić doselila se u Šepurinu radi službovanja. Bogomir Anđelić bio poštanski službenik, a njegova supruga Anka Kulić učiteljica. Njihova obitelj zabilježena je u Stališu duša. Iz zapisa nije jasno jesu li imali jednog ili više sinova. Uglavnom jedan je rođen u Šepurini 1923., dok je kćer Marija rođena u Vitaljini gdje se par i vjenčao.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Antulov

Obitelji Antulov navedene su na numeriranim stranicama od 48 do 101. Stranice numerirane sa 53, 59, 61, 66, 69, 78, 85, 97 i 102 su nepopunjene.

Prezime Antulov spominje se u maticama od druge polovice 17. stoljeća. Obitelji Antulovih nosile su prodivke Perikul, Fantulin i Babun. Sva tri nadimka javljaju se i u funkciji prezimena. Druge prodivke vezane uz obitelji Antulov jesu: Lilini – Mandini, Cilini, Miškićevi, Šanulovi, Škrevini, Čobanovi, Kutlini – Strikini, Knjajini, Milini, Jerikovi, Bijankovi, Šimulovi, Mladovi, Osmanovi, Kokini, Mamićevi, Babuljkovi, Brijačevi, Pogrbačevi, Šalićevi, Sulini, Kranjčevi, Fingerovi, Franičini i dr.

Na zadnje tri slike navedeni su prvi nositelji obiteljskih i nositelji pojedinačnih prodivki roda Antulov. 

U vrijeme prvog katastra 1825. obiteljima Antulovih pripadale su kuće br. 4, 77, 96, 97 i 98.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Mikula Cukrov reč. Gučev i Marula

Na trećoj i četvrtoj slici prikazano je rodoslovlje obitelji Cukrov (kuća br. 11) po muškoj liniji, kroz pet generacija, a na slikama od 5 do 8 rodoslovlje Nikole (Mikule) i Marije (Marule) rođ. Antić Poluš.

Na kraju dan je zapis Ante (Tona) Cukrova (1929.-2021.) o Gučevoj kući koji je on zapisao 2015.

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Antić

Popis obitelji od 1844. sačuvan je djelomično za obitelji s prezimenima od A do F. Iza prve dvije naslovne stranice slijede po dvije stranice za unos podataka o pojedinim obiteljima numerirane od 3 do 173 (53, 59, 61, 66, 69, 78, 85, 97, 102, od 105 do 120, 158, 160, 161 i 162  je nepopunjeno), što znači da imamo 142 dvostruke popunjene stranice. Stranice za unos podtaka sadržavaju slijedeće rubrike: obitelj, roditelji, rođenja, upisnik rođenih, sakramenti, vjenčanja, upisnik vjenčanih, doba smrti, upisnik umrlih, opaske.

Obitelji Antić navedene su na numeriranim stranicama od 3 do 47.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Ante Skroza reč. Tošin

Ante Skroza reč. Tošin (20.02.1874.-15.11.1942.) sin Josipa Ante reč. Toša (13.08.1840.-29.12.1884.) i Matije Franić Kešić (06.09.1845.-12.10.1924.) 16.01.1893. Kate Mijat (12.11.1872.-11.09.1964.) kćer Grge (02.03.1825.-) i Marije Franić (14.09.1830.- 27.07.1910.)

Ante i Kate imali djecu:

Toma Stjepan (10.12.1893.-09.04.1896.)

Tome Ante (12.10.1896.-08.12.1961.)  – USA

Roko (04.07.1899.-04.09.1961.)  – USA

Pere (26.06.1902.-1943.) ꝏ Jerina Skračić

Marija Ruža reč. Marica Tošina (29.08.1905.-) – nije se udavala

Cvita (20.03.1909.-18.08.1912.)

Vinka (07.01.1913.-) ꝏ Šime Mišurac reč. Sise

Na slici Ante i Kate sjede, između njih je unuka – Perina kćer. Stoje kćer Marija i sin Pere.

Kuća br. 41 – kućedomaćin 1825. – Mate Skroza (1779.-)

  

Mate Antić reč. Matoš

Na drugoj slici je Matoš s drugom ženom Dumicom, a na trećoj s Dumicom i sinom Paškom. Četvrta slika je isječak sa fotografije sprovoda Frane Antulov Fantulina 1958.

Procesije u prvoj polovici 20. stoljeća

Na slikama su redom prikazane:

– Procesija na sv. Roka 1929.

– Procesija na sv. Roka 1939.

– Procesija 1940. (ispred  svećenika – Ive Franić i njegov sin Ante)

– Tjelovska procesija 1942. (u vrijeme talijanske okupacije)

Do kraja drugog svjetskog rata procesija na blagdan sv. Roka, zaštitnika Šepurine, prolazila je preko brodova između dvije glavice.

 

Šepurina i Luka u Šematizmu 1893.

U Šematizmu Šibenske biskupije 1893. navedeni su podaci i o župama Šepurina i Luka.

Luka (pod zazivom Svete Marije od Milosti)

Osnovana kao župa od biskupa Vicka Arrigonija godine 1557. koju su vodili franjevci trećoredci. Imala je i podružnu crkvu u Šepurini dok se ova nije osamostalila kao župa.
Župnik: Celestin Buić.
Kuća: 168; Duša: 1072.

Šepurina (pod zazivom Uznesenja Blažene Djevice Marije)

Osnovana kao kapelanija 09.12.1830. Odvojena od župe Luka dekretom biskupa Maupasa

12.12. 1859. Nova crkva posvećena od biskupa A. J. Fosca 02.07.1878. Ima staru crkvu pod naslovom Našašća Svetoga Križa i sv. Jelene, te grobljansku kapelu sv. Roka. Župnik: Antonio Šurija.

Kuća: 210; Duša: 1496.

 

Spomen-ploča kralju Tomislavu

Spomen-ploča prvom hrvatskom kralju svečano je postavljena u Šepurini 28.10.1926. prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Ploča je postavljena zalaganjem Obora koji je vodio Ivan Mišurac.

Ploča napravljena iz bijelog kamena 75 x 45 cm sa brončanom pločom 36 x 25 cm postavljena je na seoskoj (bratskoj) kući koja je bliže moru. Kada je ta kuća osamdesetih godina 20. stoljeća srušena (na njenom mjestu napravljena je nova zgrada) ploča je premještena na susjednu seosku kuću gdje se i danas nalazi. Na zadnjoj slici vidljiv je položaj spomen-ploče na prvoj seoskoj kući.

Na bijelom kamenu ispod brončanog reljefa stoji natpis:

NA USPOMENU

TISUĆGODIŠNJE SLAVE SNAGE

KLIČUĆI POSTAVLJAJU

HRVATI PRVIĆ ŠEPURINE

Raskovani, 19. kolovoza 1921. – Smrt don Ante Šurije

U svom prvom broju tjednik “Raskovani” objavio je vijest o smrti i pokopu don Ante Šurije (1845.-1921.).

Ante Šurija bio je rodom iz Trogira, a kao župnik djelovao je u Zlarinu, Šepurini i Vodicama. Bio je autonomaš i za svoga službovanja u Šepurini 1867.-1896. bio je predvodnik šepurinskog autonomaštva. Kako stoji u objavi osjećao se Talijanom i zatražio je i dobio talijansko državljanstvo. Ironijom sudbine pokopan je u Vodicama u grob u kojem je prethodno sahranjen glagoljaš don Jakov Nimčević.

Don Ante Šurija bavio se i proizvodnjom vina i biljnog likera.

Tjednik Raskovani izlazio je 1921. i 1922. Ukupno je tiskano 35 brojeva u Pučkoj tiskari u Šibeniku. Vlasnik, direktor i odgovorni urednik bio je Pavao Roca.

error: Content is protected !!