Ante Kursar (6.10.1914.- 24.12.2008.) dao je najveći doprinos u prikupljanju i publiciranju šepurinskog čakavskog leksika te značajne prinose iz šepurinske dijalektologije i etnografije. Zahvaljući njemu imamo zapise o šepurinskom govoru početkom 20. stoljeća.
Rođen je u Šepurini u težačkoj obitelji. Ostao je bez oca koji je poginuo u prvom svjetskom ratu. U Šepurini je završo osnovnu školu, a u Šibeniku četiri razreda gimnazije i učiteljsku školu 1935. Radio je kao učitelj 1935–1944. u Tugarima i Vodicama, kao prosvjetni referent narodnih odbora u Solinu i Splitu 1944–1947., a od 1947. kao profesionalni djelatnik u Sindikatu prosvjetnih radnika. Od 1951. do umirovljenja 1967. radio je kao nastavnik u strukovnoj školi u Splitu. Usporedo s radom završio je na Višoj pedagoškoj školi studij hrvatskoga i talijanskoga jezika 1955. te Pravni fakultet 1964.
Objavljeni radovi:
Zabilješke o govoru u Šepurini na otoku Prviću, Čakavska rič, Vol. II No. 2, str. 113.-154., Split 1972. (objavljeno i u Šepurinski zbornik, 1998.)
Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, Čakavska rič, Vol. VIII No. 2, str. 95.-140., Split 1978. (objavljeno i u Šepurinski zbornik, 1998.)
O šepurinskom govoru (iz gramatike i čitanke), Čakavska rič, Vol. IX No. 2, str. 3.-49., Split 1979.
Iz leksike i tradicije šepurinskih ribara, Čakavska rič, Vol. X No. 1-2, str. 97.-144., Split 1982.
Ivo FURČIĆ, Narodno stvaralaštvo šibenskog područja I. Šibensko otočje, Prvić Luka i Prvić Šepurina str. 197.-262., Muzej grada Šibenika, Šibenik 1980. (u zborniku su ovi tekstovi Ante Kursara: Povidaja o vinčanju i piru (str. 249.-251.), Murica (kratka pripovjetka str. 256.-257.), Dida se naljutija (kratka pripovjetka str. 257.-258.) i nekoliko kratkih narodnih pripovjedaka pod naslovom Kazivanja za smih (str. 258.-261.)
Objavio je i monodramu napisanu šepurinskim govorom s početka 20. stoljeća:
Povidaje najmenice Šimake, časopis Mogućnosti 4-5, Split 1984. Na priloženoj slici prikazana je naslovnica na kojoj je greškom objavljeno Povidanje … umjesto Povidaje…
Ovdje donosimo kratki citat iz monodrame “Povidaje najmenice Šimake“:
“Drugi će povidati: Niki mumak po imenu Marin zavolija divojku Šimaku. Zavolila je i ona njega. Prometija on njoj da će je vazesti šoli da mu se pusti. Šimaka bila plitke pameti pa mu se pustila i prilipilo se. Nije bija sigur da je njegovo dite ‘no u Šimaki i nije je tija vazesti, nego uteka u Štraliju. Ona činila najmenica po tujima kučami, a on u Štraliji ribar bija. I Bog ga ljuto kaznija za privaru. Doša ciklun, izvrnija brod i svi se škapulali, šoli njemu kosti u moru ostale. Treći će povidati na svoju, a četvrti ope na svoju.
Lako je govriti: Šimaka je vakovica, Šimaka je nakovica: A da su ‘ne ke to govoru bile na mom mistu, bile bi učinile isto ča sa’ i ja učinila. Di je bilo nakova mumka ča je bija Marin! Zapačalo mu oko za me, promečije mi: ženiču te! Promečije danas, promečije sutra, i sa’ se ajde ti obrani: ne bi se ni druge bile mogle obraniti. Niki se ne more obraniti o’ štrile. Sidiš, razgovaraš, a štrila u te i gotovo je. Koga pogodi, pogodi! … Tako pogodilo Šimaku! I sa’ je Šimaka najpoganija! Bila u istoj bunji s Marino’ i pogodilo je! To ti je upra’ koga pogodi pogodi!”
Nekad je svako šepurinsko dite slušalo priče o morskom medi (morska medvjedica). Izdvojili smo jednu koju je zapisao Ante Kursar (Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, str. 111.):
“Vozili smo po noči o’ Komorice sumpra selu, a misec kaj dan. Na jedan put uvatija se mede ruko’ za bandu o’ broda… Vidija sa’ mu svojima očima prste i nohte… Ka’ ga je Mate udrija jagluto po prstima, zajauka je kaj čovik… Mene je i sa’ strah ka’ se toga siti’.”
Napomena: Na naslovnici monodrame greškom je otisnuto “povidanje” umjesto “povidaje”.
