Ante Marko Antić rođen je u Šepurini 16.04.1893. (gdje mu je majka boravila prije poroda, vjerojatno radi boljih uvjeta nego u kući u Zatonu) kao šesto dijete Tome (1860.-1900.) i Tade (1865.-1927.) rođ. Vlahov. Tome i Tade Imali su desetero djece od kojih je troje umrlo vrlo mlado. Nakon krštenja 08.05.1893. Tome i Tade s Antom se vraćaju u Zaton.

Antin pradjed Tome sagradio je u u Zatonu prizemnicu u kojoj je povremeno boravio radi obrađivanja zemlje koju je tamo imao, a djed Mate i djedov brat Ante preselili su se u Zaton. U Zaton se udala i Matina i Antina sestra Cvita.

Sedamdestih godina 19. stoljeća Stališ duša bilježi u Zatonu šest obitelji ove loze Antićevih: Mate i Ivanica Kursar, Matin sin Šime Nikola i žena mu Jelena Martinović, Matin sin Tome i žena Tade Vlahov, sin Šime Nikole Mate i žena Vica Antulov Fantulin, Matin brat Ante i žena Katarina Paškov te Šime sin Marka i Antice Šikić i žena mu Mare Vlahov.

Antin otac Tome umro je 1900. i majka mu je ostala sama sa sedmero djece od kojih će dvoje ubrzo umrijeti.

Nakon šest godina pučke škole u Zatonu, početkom kolovoza 1905. Ante odlazi u Franjevačko sjemenište u Sinju i pohađa šestogodišnju Franjevačku gimnaziju. U novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na Visovcu ušao je 17.09.1911. Oblačeći redovnički habit uzeo je redovničko ime fra Ante kojem je 17.09.1912., polažući prve zavjete, dodao ime Marija u znak pobožnosti Djevici Mariji.

Dvogodišnji studij filozofije završio je u Franjevačkom učilištu u Zaostrogu 1912.-1914., a teologiju na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj 1914.-1918. Kao student prve godine filozofije primio je 21.12.1912. tonzuru (ostrig) i niže redove u samostanskoj crkvi u Makarskoj. Redovničke zavjete položio je u Makarskoj 01.11.1915.. Red subđakonata podijeljen mu je 07.11.1915. u  Makarskoj. Sveti red đakonata primo je 24. 09.1916. u Makarskoj, a za svećenika zaređen je 29.07.1917. u crkvi franjevačkog samostana sv. Lovre u Šibeniku. Po svećeničkom ređenju fra Ante Antić postaje otac Antić. Mladu misu slavio je 05.08.1917. u crkvi sv. Jurja u Zatonu (vidi sliku). Studij je završio 03.05.1918. Od 13.12.1917. bio je pomoćnik magistra bogoslova fra Grabića u Makarskoj. Zbog nedostatka profesora na bogosloviji krajem 1918. djeluje i kao lektor. U svibnju 1919., uz naslov ispovjednika, imenovan je ispitateljem slučajeva, lektorom teologije i drugim magistrom bogoslova. U ljeto 1919. zbog narušenog zdravlja odlazi na oporavak u Imotski. Nakon oporavka, početkom 1920. odlazi na Visovac gdje djeluje kao ispovjednik novaka i pomoćnik magistra Bilušića. Od srpnja 1920. magistar je novaka i diskret u Zaostrogu. U listopadu prestaje obavljati tu službu zbog zdravstvenih problema. Od polovice siječnja 1921. ponovno je u službi pomoćnika magistra fra Petra Grabića u Makarskoj i djeluje kao lektor. Nakon što je fra Grabić izabran za provincijala, Antić je 10.11.1925. imenovan magistrom klerika. Tu službu magistra (odgojitelja) klerika obavljao je u Makarskoj do 1946,. a potom u Zagrebu do 1956. Nakon što je oslobođen magistarske službe nastavlja djelovati kao nastavnik na bogosloviji i gimanziji od 1956. do 1958. Do smrti je u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu obavljao službu ispovjedi i duhovnog vođe. Na glasu svetosti (fama sanctitatis) umro je u Zagrebu, u tom samostanu, 04.03.1965. Pokopan je 8. ožujka na groblju Mirogoj, a 15.12.1970. posmrtni ostatci preneseni su u kriptu crkve Majke Božje Lurdske. Fra Ante Antić je poznat kao “dobri otac”, ispovjednik i uzor kršćanske predanosti. U montiranom procesu 1947. bio je jedan od uhićenih fratara samostana. Mjesec dana proveo je u pritvoru, ali nije izveden na suđenje. U tom montiranom komunističkom procesu dvoje fratara osuđeno je na smrt, a četvero na teške robije.

Kauza (istražni kanonski proces) za beatifikaciju i kanonizaciju o. Ante Antića otvorena je u studenom 1984. Prva kauza (o životu, krepostima i glasu svetosti) završena je 08.05.1995. Druga kauza (o vjerojatnom Božjem čudu po njegovu zagovoru) trajala je od 1998. do 2000. Dekret o krepostima (Decretum super virtutibus) odobrio je papa Franjo  05.05.2015.

U Šepurini na rodnoj kući o. Ante Antića postavljena je spomen ploča (vidi sliku). Spomen ploča postavljena je i na kući u Zatonu, a u Zatonu je uređena i “Staza fra Ante Antića” od središta mjesta do vrha brda Rasovač (vidi slike).

Svake godine, o obljetnici smrti 4. ožujka, proslavlja se Antićevo. Slavi se kao dan molitve, sjećanja na život fra Ante Antića i njegova pravila “Bog moj i sve moje”. Antićevo  se najsvečanije obilježava u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Godine 2026. prvi put je organizirano hodočašće u Šepurinu na razini Vodičkog dekanata. Na svečanom misnom slavlju u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije okupilo se oko 400 vjernika.

Službeno glasilo Vicepostulature je “Časni sluga Božji, dobri otac Antić”.

Brojni likovni umjetnici izradili su portrete i reljefe s likom o. Ante Antića. 

O fra Anti Antiću postoji brojna literatura od čega izdvajamo:

Dobri otac Antić : Treptaji srca među tvornicama / Ante Katalinić. – Split : List ˝Marija˝ ; 1967. – (Knjižnica Marije / List ˝Marija˝ ; knj. 1)

Svjetlo u tami : kratki životopis oca fra. Ante Antića / Natko Faranetić. – Split : R. Tomić, 1969. ([Split] : Slobodna Dalmacija). – (Knjižnica Marije / R. Tomić ; knj. 4)

Željan Boga : osobni pristup fra Anti Antiću / J. Šimunov. – Zagreb : izd. Vicepostulatura, 1972.

Suvremena služba vječnosti : život i rad o. fra Ante Antića / [odgovara Roko Tomić]. – Zagreb : Vicepostulatura, 1978. 

Zaljubljenik sakramenta pomirenja / Ladislav Marković. – Zagreb : Vicepostulatura, 1980. 

Tješitelj čudotvorni : životni put fra Ante Antića / Živko Kustić. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjeg o. Ante Antića, 1989. (Zagreb : Zagrebačka tiskara) 

Karizme, lik i djelo sluge Božjega o. Ante Antića : zbornik radova prvog simpozija održanog u prigodi 25. obljetnice blažene smrti o. Ante Antića u Zagrebu (od 2. do 4. ožujka 1990.) / [glavni i odgovorni urednik Vladimir Tadić]. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Antića ; 1991. ([s.l. : s.n.]). – (Knjižnica Vicepostulature i glasila Dobri otac Antić)

Antićeva baština u duhovnoj obnovi Hrvatske : zbornik radova Drugog znanstvenog zbora održanog u prigodi 100. obljetnice rođenja o. fra Ante Antića (1893. – 1993.), Split, od 3. do 6. lipnja 1993. / [glavni i odgovorni urednik Vladimir Ante Tadić]. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Antića, 1994. (Zagreb : Kratis). – (Knjižnica Vicepostulature i glasila Dobri otac Antić)

Ljubomir Antić, “Društvene i političke prilike u Šepurini i Zatonu u vrijeme Antićeva rođenja”, Antićeva Baština, Zagreb 1994, 37

Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić : znanstveni skup, Zagreb, 2. do 4. ožujka 1995. u prigodi 30. obljetnice smrti sluge Božjega o fra. Anti Antiću / [glavni i odgovorni urednik Vladimir Ante Tadić ; Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. fra Ante Antića, 1996. (Zagreb : Kratis) 

Dobri i vjerni sluga : život i duhovni rast sluge Božjega fra Ante Antića : (1893.-1965.) / Matej Kuhar-Cuccari ; [s talijanskog preveli Stjepan Vučemilo i Petar Milanović-Trapo]. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. fra Ante Antića, 1998. (Zagreb : Kratis).

Kristu suobličen : život i vrline fra Ante Antića : (1893.-1965.) / Vicko Kapitanović. – Split : Katolički bogoslovni fakultet, Katedra crkvene povijesti ; Zagreb : Vicepostulatura o. fra Ante Antića, 2004.

Časni sluga Božji dobri otac Antić : glasilo Vicepostulature sluge Božjega fra Ante Antića / [glavni i odgovorni urednik Josip Šimić]. – Split : Provincijalat Provincije presvetog Otkupitelja, 2004. 

Svećenik sam Kristov : izbor iz pisama svećenicima / Ante Antić ; priredila Marija Asumpta Strukar. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega oca fra Ante Antića, 2010.

Milosrđa djelitelj : preostali ulomci iz pismene ostavštine časnoga sluge Božjega fra Ante Antića / S. Marija Asumpta Strukar. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega oca fra Ante Antića, 2019.

Časni sluga Božji Ante Antić: Miljokazi na putu života, Pisma vjernicima (Priredili: Ivan Macut – Dinko Aračić), Zagreb, 2022.

U slikovnim prilozima dan je izvod iz Stališa duša od druge polovice 19. stoljeća. U izradi prikazanog rodoslovlja, uz taj popis obitelji, korišten je i Stališ duša s početka 19. stoljeća te matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih.

 Izvori:

Stališ duša početak 19. stoljeća (DAZD)

Stališ duša od druge polovice 19. toljeća (Arhiva župne kuće u Šepurini)

Matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih

Kristu suobličen: život i vrline fra Ante Antića : (1893.-1965.) / Vicko Kapitanović. – Split : Katolički bogoslovni fakultet, Katedra crkvene povijesti ; Zagreb : Vicepostulatura o. fra Ante Antića, 2004.

Napomene:

– Novicijat kod franjevaca je jednogodišnje intenzivno razdoblje kušnje i priprave za redovnički život, 

prema pravilima sv. Franje i Zakoniku kanonskog prava. Oblačenje habita označava službeni ulazak u novicijat. Franjevački habit je obično smeđe boje, a sastoji se od tunike, kapuce (kapuljače) i korde – bijelog konopa s tri čvora koji simboliziraju zavjete: siromaštvo, čistoću i poslušnost.Nakon uspješnog novicijata, kandidati polažu prve privremene zavjete (siromaštvo, poslušnost, čistoća) čime postaju privremeni članovi provincije.

– Magistar novaka odgaja kandidate u prvoj godini (novicijatu).

– Magistar klerika je odgojitelj i duhovni pratitelj mlađih franjevaca – bogoslova (klerika) koji su već položili prve zavjete i studiraju teologiju te se pripremaju za svećeničko ređenje.

– Predkoncilski sustav primanja svetog reda uključivao je nekoliko stupnjeva. Prvi korak prema svećenstvu bio je primanje je tonzure (ostriga), međutim taj korak još ne znači primanje nekog stupnja svetog reda. Tek nakon tonzure slijedi primanje nižih redova: ostijarij (vratar), lektor (čitač), egzorcist (zaklinjač) i akolit (poslužitelj). A zatim slijede viši redovi: podđakonat, đakonat, svećenički red (prezbiterat) i episkopat. U današnjem ustrojstvu ukinuta je tonzura te niži redovi ostijarijat i egzorcistat, a lektorat i akolitat postali su službe. Također je dokinut podđakonat. 

– U procesu beatifikacije i kanonizacije postoje četiri stupnja: Sluga Božji (lat. Servus Dei), Časni sluga Božji (lat. Veneratus), Blaženik (lat. Beatus) i  Svetac (lat. Sanctus). Osoba nosi titulu “Sluga Božji” od otvaranja kauze, a nakon potvrde o krepostima postaje “Časni sluga Božji”. Slijedi beatifikacija (ako se dokaže i prizna čudo po zagovoru kandidata), kada papa potvrđuje da je osoba u raju i može posredovati za molitelje.- osoba dobiva naslov “Blaženi”. Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje dotadašnjeg blaženika svetim (uvjet je postojanje čuda koje se dogodilo nakon beatifikacije). 

– Samostan s kapelom Majke Božje Lurdske izgrađen je u Zagrebu Vrbanićevoj ulici 1932., a blagoslovio ga je nadbiskup Antun Bauer. Nadbiskup Alojzije Stepinac utemeljio je 08.12.1942. župu (odvojivši je od Župe sv. Petra u Vlaškoj) i povjereio je franjevcima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Crkva Majke Božje Lurdske građena je u dva dijela: kriptu je blagoslovio zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac 1937., a crkvu, nakon dugih desetljeća gradnje, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 2023.

Ante Kursar  (6.10.1914.- 24.12.2008.) dao je najveći doprinos u prikupljanju i publiciranju šepurinskog čakavskog leksika te značajne prinose iz šepurinske dijalektologije i etnografije. Zahvaljući njemu imamo zapise o šepurinskom govoru početkom 20. stoljeća.

Rođen je u Šepurini u težačkoj obitelji. Ostao je bez oca koji je poginuo u prvom svjetskom ratu.  U Šepurini je završo osnovnu školu, a u Šibeniku četiri razreda gimnazije i učiteljsku školu 1935. Radio je kao učitelj 1935–1944. u Tugarima i Vodicama, kao prosvjetni referent narodnih odbora u Solinu i Splitu 1944–1947., a od 1947. kao profesionalni djelatnik u Sindikatu prosvjetnih radnika. Od 1951. do umirovljenja 1967.  radio je kao nastavnik u strukovnoj školi u Splitu. Usporedo s radom završio je na Višoj pedagoškoj školi studij hrvatskoga i talijanskoga jezika 1955. te Pravni fakultet 1964.

Objavljeni radovi:

Zabilješke o govoru u Šepurini na otoku Prviću, Čakavska rič, Vol. II  No. 2, str. 113.-154., Split  1972. (objavljeno i u Šepurinski zbornik, 1998.)

Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, Čakavska rič, Vol. VIII No. 2, str. 95.-140., Split 1978. (objavljeno i u Šepurinski zbornik, 1998.)

O šepurinskom govoru (iz gramatike i čitanke), Čakavska rič, Vol. IX No. 2, str. 3.-49., Split 1979.

Iz leksike i tradicije šepurinskih ribara, Čakavska rič, Vol. X No. 1-2, str. 97.-144., Split 1982.

Ivo FURČIĆ, Narodno stvaralaštvo šibenskog područja I. Šibensko otočje, Prvić Luka i Prvić Šepurina str. 197.-262., Muzej grada Šibenika, Šibenik 1980. (u zborniku su ovi tekstovi Ante Kursara: Povidaja o vinčanju i piru (str. 249.-251.),  Murica (kratka pripovjetka str. 256.-257.), Dida se naljutija (kratka pripovjetka str. 257.-258.) i nekoliko kratkih narodnih pripovjedaka pod naslovom Kazivanja za smih (str. 258.-261.)

Objavio je i monodramu napisanu šepurinskim govorom s početka 20. stoljeća:

Povidaje najmenice Šimake, časopis Mogućnosti 4-5, Split 1984. Na priloženoj slici prikazana je naslovnica  na kojoj je greškom objavljeno Povidanje … umjesto Povidaje…

Ovdje donosimo kratki citat iz monodrame “Povidaje najmenice Šimake“:

“Drugi će povidati: Niki mumak po imenu Marin zavolija divojku Šimaku. Zavolila je i ona njega. Prometija on njoj da će je vazesti šoli da mu se pusti. Šimaka bila plitke pameti pa mu se pustila i prilipilo se. Nije bija sigur da je njegovo dite ‘no u Šimaki i nije je tija vazesti, nego uteka u Štraliju. Ona činila najmenica po tujima kučami, a on u Štraliji ribar bija. I Bog ga ljuto kaznija za privaru. Doša ciklun, izvrnija brod i svi se škapulali, šoli njemu kosti u moru ostale. Treći će povidati na svoju, a četvrti ope na svoju.

Lako je govriti: Šimaka je vakovica, Šimaka je nakovica: A da su ‘ne ke to govoru bile na mom mistu, bile bi učinile isto ča sa’ i ja učinila. Di je bilo nakova mumka ča je bija Marin! Zapačalo mu oko za me, promečije mi: ženiču te! Promečije danas, promečije sutra, i sa’ se ajde ti obrani: ne bi se ni druge bile mogle obraniti. Niki se ne more obraniti o’ štrile. Sidiš, razgovaraš, a štrila u te i gotovo je. Koga pogodi, pogodi! … Tako pogodilo Šimaku! I sa’ je Šimaka najpoganija! Bila u istoj bunji s Marino’ i pogodilo je! To ti je upra’ koga pogodi pogodi!”

Nekad je svako šepurinsko dite slušalo priče o morskom medi (morska medvjedica). Izdvojili smo jednu koju je zapisao Ante Kursar (Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, str. 111.):

“Vozili smo po noči o’ Komorice sumpra selu, a misec kaj dan. Na jedan put uvatija se mede ruko’ za bandu o’ broda… Vidija sa’ mu svojima očima prste i nohte… Ka’ ga je Mate udrija jagluto po prstima, zajauka je kaj čovik… Mene je i sa’ strah ka’ se toga siti’.”

Napomena: Na naslovnici monodrame greškom je otisnuto “povidanje” umjesto “povidaje”.

O životu i djelu slikara Zvonimira Rakamarića postoji malo podataka. Rođen je u Šepurini 20.09.1886. u obitelji učitelja Josipa Rakamarića (30.12.1844.-21.04.1903.) rođenog u Pagu, sina Jure (17.04.1822.-) i Margarita (Mare) Cecchetti. Majka mu je bila Viktorija Paljetak (22.08.1847.-) iz Dubrovnika kćer Luke i Karoline Ismaelli. Roditelji su se vjenčali 1872. Obitelj Rakamarić stara je karlobaška obitelj koja je u 16. stoljeću, pred turskom najezdom, prebjegla na Pag, odakle je Josip kao učitelj došao na šibensko područje. 

Nakon završene građanske škole Zvonimir se zaposlio 1906. u Šibeniku kao  općinski pisar.

Odmalena je pokazivao nadarensot za slikarstvo. Početkom drugog desetljeća 20. stoljeća postao je suradnik splitskog humorističko-satiričnog lista “Duje Balavac”. Taj list pokrenuli su 1908. trojica prijatelja slikara (Emanuel Vidović, Ante Katunarić i Virgil Meneghello Dinčić). “Duje Balavac” izlazio je 1908.-1912. bez prekida (tisak Splitske društvene tiskare) i u drugom razdoblju 1921.-1923. Izašla su ukupno 22 broja.

U broju 11. tog lista iz svibnja 1912., povodom dvije godine suradnje sa Zvonimirom Rakamarićem (Svrdao), objavljen je niz njegovih karikatura i opširan uvodnik urednika (slika br. 5). Izdvojili smo njegovu samokarikaturu (slika br. 2) i još dvije karikature iz tog broja.

Rakamarić je završio slikarski tečaj kod Emanuela Vidovića. Nakon preporuka splitskih likovnih krugova  šibenskoj općini da omogući daljnje likovno obrazovanje mladom telentiranom umjetniku, Zvonimir odlazi 1914. na studij slikarstva u Veneciju (Accademia di belle arti), a potom u Firencu. Tijekom studija često putuje u Rim i upoznaje djela starih majstora.

U Šibenik se vraća u rujnu 1919.  Godine 1921. zahvaljuje se na općinskoj službi I posvećuje umjetničkom stvaralaštvu. Na sugestiju prijatelja o potrebi odlaska u veću kulturnu sredinu 1925. odlazi u Beograd, ali se vraća u Šibenik nakon samo par mjeseci.

U Šibeniku je priredio tri samostalne izložbe – 1911., 1923. i 1929.

Rakamarić je naslikao portret hajduka Brne. Mate Štrkalj reč. Brne Šuško iz Pokrovnika bio je posljednji hajduk šibenske okolice. Početkom 20. stoljeća fotografirao ga je Ante Šupuk, gradonačelnik, otac modernog Šibenika. Po toj fotografiji Rakamarić je naslikao portret (slika br. 6) koji se danas nalazi u vlasništvu jednog privatnog kolekcionara (Helop br. 5, 2008.; Šibenik News 24.05.2017.).

Izradio je nacrte zastava za šibensko sokolaško društvo čiji je bio član (slika br. 7 / Povijest hrvatskog športa, br. 160, 2012., str. 4.). Projektirao je slavoluk od drva omotan cvjetnom dekoracijom prigodom posjeta kralja Aleksandra Šibeniku 1925. (Anales, 26, 2016, 2, str 234.).

Zanimljivo je da je Rakamarić u listopadu 1933., za navijače šibenskog nogometnog kluba “Osvit”, osmislio duge navijačke trube od kartona koje su proizvodile snažne zvukove i buku što je izazvalo veliku pozornost u čitavoj Dalmaciji (Šibenik News 06.10.2023.).

Čestit, dobar i skroman Zvonimir je živio povučeno, izbjegavajući reklame i zazirući od popularnosti (čak je novinarima zabranjivao da o njemu pišu). U travnju 1933. oženio se Margaritom rođ. Vladović. Umro je iste godine 29. listopada, od tuberkuloze,  u sanatoriju u Golniku u Sloveniji.

Povodom 50. obljetnice smrti Muzej grada Šibenika 1983. održao je izložbu djela Zvonimira Rakamarića.

Na predzadnjoj slici prikazana je obitelj Josipa Rakamarića, tada šepurinskog učitelja (Izvor: Stališ duša 19. st.). Djeca:

Julije (14.06.1873.-)

Jure (14.02.1875.-)

Petar (28.02.1877.-)

Filomena (23.09.1879.-)

Elenterio Albino Tome (22.02.1882.-29.06.1885.)

Regjina Lucija Marica (02.05.1885.-)

Zvonimir (20.09.1886.-)

Duje (01.10.1888.-)

U obitelji je živjela i Josipova majka Margarita (20.04.1814.-).

Josip Rakamarić bio je učitelj u Šepurini od 1879. do 1888.(ili 1889.). Podatak o dolasku Josipa Rakamarića u Šepurinu naveden je u “Šepurinski zbornik”, str. 99. “Narodni list” od 11.03.1882. prenosi vijest o njegovom imenovanju za stalnog pučkog učitelja iz Službenog viestnika za Dalmaciju (vidi zadnju sliku). Zvonimir nije pohađao školu u Šepurini već u Šibeniku kamo se obitelj preselila.

Napomena: U nekim radovima o splitskom krugu karikaturista navedeni su pogrešni podaci o godinama rođenja I smrti Zvonimira Rakamarića.

Izvor: Izložba likovnih djela Zvonimia Rakamarića, Muzej grada Šibenika, 1983. / navedeno u tekstu