Tome Cukrov – Zbirka “SPOMINJCI” – Libar prvi i dopune – 2. dio

Kuća moga pradida

Kuću o kojoj pjesnik pjeva sagradio je njegov pradjed Mate Cukrov (07.02.1803.-05.03-1884.) sa svojim sinovima. Kamen za gradnju vađen je u Tijatu kao i za sve šepurinske kuće.

Po´ Cukrovin volton

Pjesma govori o jednom uobičajenom druženju rodbine i susjeda i poslovima koji su se pritom obavljali. Starac koji je pleo kartile (košare) je Lovre Cukrov (10.08.1835.-19.03.1919.). Njegovi unuci koje pjesnik spominje su Ante Andrija reč. Cukre (10.12.1893.-1959.) i Marko Ive  (12.02.1896.-1987.) od sina Ante (12.01.1864.-11.01.1897.) te Jakov Filip (27.04.1897.-11.12.1985.) i Tome Lovre reč. Tomika (17.12.1899.-27.11.1985.) od sina Grge (24.02.1868.-29.04.1902.). Jakov i Tomika su migrirali u Australiju.

Zanimljiv je popis poslova koji se obavljao: krpanje starih opanaka, robe, pletenje bičava od vune i bumbaka (pamuka), napravljanje košulja i primetaljica, rakamavanje šudara (rubaca) i intimela (jastučnica), predenje kudilje. Posebno ističemo nizanje  činašića na ogrice što potvrđuje praksu izrade ogrca u Šepurini. Ogrice (ogrlice)  su poseban segment ženske narodne nošnje. To je tradicijski, ručno rađen, nakit od sitnih raznobojnih staklenih perlica koje se nižu u složene uzorke. Ogrice su krasile ovratnike i niz prsa ženskih bijelih ćipkanih košulja (opleća). Staklenim perlicama vezli su se motivi: lista, cvijeta, križa, kvadrata, pravokutnika, kruga, slova, a vezla su se i imena ljudi i mjesta.

Dežgracija ribara Ševe

dežgracija = nevolja

Ribar u pjesmi je Nikola Mijat reč. Ševo (01.12.1873.-19.03.1952.) sin Paška Ante i Ivke Barin. Oženio je Baricu Vlahov.

U prvi Petak Marčeni

Pjesnik govori o običaju blagoslova polja kada se u procesiji brodovima išlo na Srimu i kada su slavila sva zvona. To se činilo prvog petka u ožujku (ako vrijeme ne bi dopustilo onda se to činilo slijedeći petak) i na blagdan sv. Marka 25. travnja (ako vrijeme ne bi dopustilo onda se procesija  činila po mjestu, kao na Spasovo). Na Srimi se išlo do ceste Kujače-Vlake i nazad. Na dan blagoslova polja oko sedam sati ujutro zvoni se na misu u sva zvona kao nedjeljom. Pjevana misa slavi se u Župnoj novoj crkvi ili u staroj crkvi sv. Jelene, nakon koje slijedi procesija. U korizmeno vrijeme u procesiji se nosi samo raspelo i svijeće, a u vazmeno vrijeme nose se barjaci, velika uskrsna svijeća (cer) i trojstvo. Slavlje biva dovršeno povratkom u crkvu i blagoslovom (vidi objavu -Šepurinski običajnik).

 

Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

 

 

 

Tome Cukrov – Zbirka “SPOMINJCI” – Libar prvi i dopune – 1. dio

U četiri nastavka predstavit ćemo zbirku pjesama Tome Cukrova “Spominjci” – Libar prvi i dopune. Zbirka je dio rukopisne ostavštine Tome Cukrova i, nažalost, nikad do sada nije obajavljena. Pjesmu “Prvi vapor”, koja je satavni dio ove zbirke, već smo objavili pa ćemo je ovdje izostaviti.

Pjesme dajemo u originalnom rukopisu sa svim dopunama i izmjenama koje je autor kanio napraviti u nekom budućem izdanju.

Libar prvi sadrži slijedeće pjesme:

Šepurinska večer u jematvi 1969.

Zaditi maj 1939.

Na Božić ujtro 1969.

Prvi vapor 1971.

Riba iz tuje vrše 1971.

Gomile 1972.

Kuća moga pradida 1973.

Po´ Cukrovin volton 1973.

Dežgracija ribara Ševe 1972.

Grožje poli mora 1973.

U prvi Petak Marčeni 1974.

Dimljaci naši starinski 1972.

Naše ovce 1975.

Naši vrtli 1975.

U težatno itro 1975.

Vihar 1975.

Naša Srima 1975.

Žrvan 1975.

Rožice Majske cvatile 1975.

Veliške kite cvića 1975.

Lonci 1975.

Divina 1933.

Zapečnjak 1976.

Seljanski Felari 1976.

Kandela 1976.

Najdražji spominjci 1976.

 

Čitava zbirka ima 86 stranica.

Na ovu zbirku nastavlja se istoimena zbirka numerina od broja 87 do 115 (vidi 4. dio ove objave).

Očito se radi o dopuni odnosno nastavku Libra prvog, gdje se neke pjesme ponavljaju i u njima su uvrštene izmjene naznačene u Libru prvom:

Šepurinska večer u jematvi 1969.

Ribari naši stari 1971.

Gomile 1972.

Na Božić ujtro 1969.

Zaditi maj 1939.

Ka´u našu Crikvu pojden 1971.

Spominjen se naše vode 1972.

Itros je svanilo proliće

 

Gledajući ukupno (izostavljajući pjesme koje se ponavljaju) zbirka ima 30 pjesama.

Četiri pjesme koje se u dopunama ponavljaju (Šepurinska večer u jematvi, Gomile, Na Božić ujtro,  Zaditi maj) napisane su u proćišćenoj verziji u odnosu na one u Libru prvom.

U zbirku su umetnute kao slobodni listovi i ove dvije pjesme iz drugih zbirki (prikazujemo ih na kraju 4. dijela objave):

Radosti razvij krila 1929. (Ruže)

Na lipu rič 1974. (Sitnice)

 

U pojedinim dijelovima objave uz neke pjesme dane su napomene autora objave.

 

Šepurinska večer u jematvi

Stihovi pjesme vjerno nam prenose ugođaj i radnje najvažnijeg posla šepurinskog težaka – jematve (berbe grožđa) i pravljenja vina. Spominje se razdoblje blagostanja (u drugoj polovici devetnaestog stoljeća – op. a.) “Ka je vina bilo više nego vode usri´  lita…”, “Ka´  su naši ljudi … Gradili visoke kuće kamene… “,  “Ka´  su drugi, furešti ljudi – Ča su u svojin brodima ko´ nas dohodili – Vo naše selo “Zlatni prag” zvali… “

 

Zaditi maj

Stihovima pjesme pjesnik opisuje običaj kićenja i nošenja svečanog ruha prvoga svibnja, u kojem se sačuvala:

“I sva prošlost i sadašnjost

  I budućnost našeg hoda

  Seljačkoga našeg svita

  Hrvatskoga našeg roda

  Na rođenoj našoj grudi

  I pravica i sloboda! “

 

Na Božić ujtro

Jutarnja božićna misa – zornica naziva se i pastirska  jer nam evanđelje ove jutarnje mise govori upravo o pastirima, prvim Kristovim poklonicima. Zanimljiv je običaj, koji svojim stihovima prenosi pjesnik, o pomirbi svađenih osoba.

 

Riba iz tuje vrše

Kratku priču na temu ove pjesme objavio je Ante Kursar u svom radu “Iz leksike i tradicije šepurinskih ribara” str. 129., Čakavska rič Vol. X No. 1-2 1982. (str. 97-144.) prema kazivanju upravo Tome Cukrova.

U pjesmi se navode šepurinski nazivi za veslače u brodu: krmir – vesla na paradi (tj. krmenom veslu), prikrmir –  vesla na veslu pri’ krmo’ (tj. pred krmom), sridir – vesla na sridi (tj. na veslu o’ sride) i naukir – vesla na pramčanom veslu ili veslu o’ škava. Na desnoj strani je krmeno veslo i veslo na sredini, a na lijevoj veslo pred krmom i pramčano veslo.

Špurtenjača je vrsta mreže plivarice za lov male plave ribe (zvana je i srdelara).

Glagol parati u veslanju znači nadjačati veslača (ili veslače) na protivnoj strani.

Brankelj je rašljasti komad drveta, grana koja se spušta u more otežana željezom, olovom ili kamenom i njome se pretražuje dno kako bi se našle izgubljene mreže ili vrša.

Završič je prednji dio vrše o’ site (vrša pletena od site koje su se uglavnom plele oko Vranskog jezera) kroz koji riba ulazi u vršu.  Otvor na zadnjemu dijelu vrše kroz koji se ulovljenu ribu istresa vani i koji se zatvori dok je vrša u moru zove se guca (ili guca o’ vrše).

Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Ferara

Obitelj Ferara navedena je stranici Stališa numeriranoj brojem 173.

Joso Ferara sin Alberta i Jele Girin (26.02.1878.-03.02.1920.) rođen je i pokopan u Tribunju . Došao je ulaštvo na Srimu u kuću br. 7 oženivši Marulu Kursar (15.04.1889.-24.05.1967.). Vjenčali su se u Šepurini 05.09.1910.

Kuća br. 7 (numeracija odgovara broju kuće Andrije Mijata (1775.-) u Šepurini) je kuća Šime Luke Mijata sina Andrije (20.10.1801.-12.10.1876.) koji je tridesetih godina 19. stoljeća postao stalnim stanovnikom Srime. Šime je imao desetero djece. Šimin sin Stipe Mijat (16.08.1836.-18.09.1886.) oženio je Franku Grubelić (16.09.1848.-12.11.1930.). Nakon Stipine smrti Franka se preudala za Matu Kursara (07.09.1857.-) i u tom braku je rođena Marula Kursar.

 

Marula Kursar i Joso Ferara imali su djecu:

Šime (25.04.1915.-)

Ante (12.06.1917.-)

Antica (01.02.1918.-23.05.1938.)

Šime Stipe ꝏ Karmela Sladoljev (Vodice)

 

Nakon Josine smrti Marula se 1926. prudala za Mikulu Fržopa u Vodice.

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini / Ante Ukić, Korijeni : Povijesna demografija Srime, Zagreb [i.e. Zadar], 2004.

 

 

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Franić

Obitelji Franić navedene su na numeriranim stranicama od 165. do 172.

Ivan Livić (1771.-1841.) oženivši Anticu Franić Kešić uzeo je prezime kuće u koju je došao – kuća br. 59. U matičnim knjigama javljaju se različiti zapisi prezimena:

Ivan Livić Kešić, Ivan Livić reč. Kešić, Zvane Livić alias Franić, Zvane Livić, Ivan Livić, Zvane Franić reč. Livić.

Na zadnje tri slike navedeni su prvi nositelji obiteljskih i nositelji pojedinačnih prodivki roda Franić.

U vrijeme prvog katastra 1825. obiteljima Franićevih pripadale su kuće br. 59,  92  i 94.

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

 

Članovi Književnog društva “Sv. Jeronima” u Zagrebu

O šepurinskim članovima ovog knjževnog društva imamo podatke iz dvije objave u Narodnom listu:

 

Narodni list, 1. ožujka 1879.

– Šime Vlahov

– Lovre Cukrov

– Martin Cukrov Matin

 

Narodni list, 26. studenoga 1879.

– Tome Vlahov Tomin

 

Iz ovdje prikazanih pristupnica iz 1912. doznajemo za još dva člana:

– Slavko Vlahov Ivanov

– Nikola Kursar Andrijin

Pristupnina je iznosila 10 Kruna.

Povjerenik Društva u Šepurini te 1912. bio je Ivan Mišurac.

 

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Španjola, glad i sušica 1918.

Zadnja ratna godina bila je izuzetno teška za stanovnike Šepurine.Tada su glad, sušica i španjolska gripa odnijele mnoge živote.

U matičnoj knjizi umrlih 1917.-1953. zabilježeno je te 1918. 18 umrlih od španjolske gripe, 11 od sušice i 4 od gladi.

 

Od gladi u Šepurini 1918. umrli su:

– Petra Antć kćer Mate i p. Matije Jurat, ud. Andrije Grbelje (08.05.1880.-12.01.1918.)

– Ante Antić sin Krste i p. Luce Petković  (02.12.1913.-13.01.1918.)

– Matija Petković kćer Jakova i Petre Lošinjanin, ud. Marka Vlahova (05.02.1878.-27.04.1918.)

– Cvitan Skroza sin Marka i Andrijane Kursar (23.03.1851.-17.05.1918.)

 

Sušica (tuberkuloza) bila je jedan od najvećih javnozdravstvenih i demografskih problema u Dalmaciji u prvoj polovici 20. stoljeća. Zbog iznimnog siromaštva, loših higijenskih uvjeta, nedovoljne prehrane i prenapučenih te neprozračnih domova, bolest je nemilosrdno kosila živote, a najviše je pogađala siromašne slojeve. Zbog nepostojanja učinkovitog lijeka, sušica je često značila sigurnu smrt. Nazivala se i “bijela kuga”, a oboljeli i njihove obitelji često su bili društveno izolirani i obilježeni.

Od sušice u Šepurini 1918. umrli su:

– Leopold Antić sin Mate i Matije Vlahov (02.12.1894.-17.02.1918.)

– Marko Franić Kešić sin Tome i Matije Lučev (31.12.1863.-24.02.1918.)

– Ivan Antić Poluš sin Mate i Matije Paškov (28.08.1847.-21.03.1918.)

– Ivanica Skroza kćer Ante i Ane Vlahov  (15.051883.-14.05.1918.)

– Vica Petković kćer Stipe i Matije Mijat (07.02.1891.-16.05.1918.)

– Milka Cukrov kćer Šime i Ane Antić (25.09.1900.-31.05.1918.)

– Ivan Skroza sin Ante i Ane Vlahov (15.07.1878.-13.07.1918.)

– Luce Kursar kćer Stipe i Marije Antić (02.01.1879.-23.07.1918.)

– Jere Antić reč. Markičev sin Ivana i Kate Skroza (30.09.1870.-01.01.1918.)

– Lovre Vlahov sin Gušte i Dumice Grubelić (05.09.1839.-25.09.1918.)

– Ivan Petar Grubelić reč. Sekin sin Ante i Tomice Grubelić (03.06.1880.-16.11.1918.)

 

U jesen 1918. Dalmaciju je zahvatila pandemijska španjolska gripa. U narodu zapamćena kao španjolica, španjolka, španjola ili španjolska, odnijela je u grob najmanje 50 milijuna ljudi. U početku je nazivana španjolska hunjavica. Kako si siromašnije obitelji nisu mogle priuštiti liječnika, a ni mrtvozornika, a bolest je isprva dijagnosticirana kao upala pluća, moguće je da je broj umrlih od španjole i veći od zabilježenih u matičnoj knjizi.

Od španjolske gripe u Šepurini 1918. umrli su:

– Jerka Skroza kćer Grge Cukrov Skroze i Antice Strika (Srima) (16.09.1890.-25.09.1918.)

– Pava Antić kćer Luke i Šimake Kursar (11.07.1910.-25.10.1918.)

– Leopolda Grubelić kćer Marka i Dumice Antulov (15.11.1911.-02.11.1918.)

– Marin Cukrov sin Brne i Cvite Antulov (03.09.1859.-10.11.1918.)

– Dušan Mijat sin Nikole i Matije Vlahov (25.05.1909.-10.11.1918.)

– Dumica Paškov kćer Ante i Jerke Paškov (Srima) (04.07.1898.-16.11.1918.)

– Šime Grubelić sin Andrije i Matije Franić (23.10.1872.-18.11.1918.)

– Marija Paškov kćer Ante i Jerke Paškov (Srima) (02.10.1895.-19.11.1918.)

– Križan Grubelić sin Mate i Tereza Mijat (08.05.1901.-22.11.1918.)

– Jerka Antić kćer Petra i Antice Antić (01.10.1896.-25.11.1918.)

– Cvita Cukrov Petković kćer Stipe i Matije Mijat (06.03.1888.-27.11.1918.)

– Vica Grbelja kćer Marka i Marija Rodin (21.02.1903.-29.11.1918.)

– Grgo Kursar sin Petra i Marije Jurić (03.03.1901.-30.11.1918.)

– Ruža Vlahov kćer Bene i Marte Antulov (25.08.1914.-30.11.1918.)

– Tome Skroza sin Pave i Ane Skroza (27.12.1857.-03.12.1918.)

– Lovre Skroza sin Ivane i Kate Kursar (08.08.1855.-04.12.1918.)

– Ivanica Šižgorić Milankov kćer Mate i Cvite Miškić (02.02.1889.-06.12.1918.)

– Vicko Grubelić sin Ante i Jerke Vladić (06.03.1913.-12.12.1918.)

 

Od španjolske gripe umro je u australsom koncentracijskom logoru Holsworthy u Liverpoolu, New South Wales:

– Tome Vlahov sin Ivana i Marije Vlahov (10.12.1886.-27.06.1919.)

 

Nakon 1918. U Šepurini nemamo zabičježenu smrt od španjolske gripe.

 

U 1918. U matičnoj knjizi zabilježeno je 74 umrlih i dvoje izvan župe:

– Matija Jerka kćer Krste i p. Luce Petković (19.09.1909.-01.11.1918.) umrla je u Novom selu u Slavoniji

– Mare Antić kćer Grge i Matije Vlahov (08.10.1898.-19.10.1918.).

 

Osim gladi, sušice i španjole kao ostali uzroci smrti 1918. u matičnoj knjizi navedeni su: starost (14), nenadana smrt (4), prirodna slaboća (4), upala pluća (3), tris (3), nije naveden uzrok (2) te po jedan slučaj opeklina, samoubojstvo, griža, crijevni tumor,  bubrežna bolest, kap, rak, rakitičnost, reumatizam, zaduha, a u jednom slučaju stoji – nađen mrtav. Dakle, od ukupno 74 umrlih glad, sušica i španjola bili uzrok su 33 smrti. Pribrojimo li tome upale pluća možemo konstatirati da su to bili uzroci gotovo polovice umrlih. Vjerojatno i više uzmemo li u obzir nepercizno navedene uzroke.

 

Tijekom prvog svjetskog rata vladala je velika oskudica tako da su Šepurinjani posjekli ćitav Tijat što je vjerno u svojoj pjesmi “Tijat” opisao Vladimir Marcelin reč. Miro Mišurac (1908.-1977.)

Izdvajamo nekoliko stihova:

Gol si kaj kaleb, ka´  mu počupaju perje

 

Sa´ si gol kaj prst,

Ne može u teb koza nać´ brst.

 

Raton natirana nemilosrdna noga

Došla je na meni tražiti plin

I da mi zla načini mnoga,

Mojoj je šumi povadila i korin.

Dok su ljudi padali na fronti

U Italiji i Karpatima.

Dok su se ljudi davili potopljeni na moru.

Smrt je glađu pritila na svakin vratima,

A o´ španjolske febre sve je bilo na pomoru.

Tad su moje magunje i smrečke

Panjevi i granje

Smanjivali stećke,

Smanjivali umiranje.

 

 

Izvor: MKU Šepurina 1917.-1953.

Ivan Barulić – šepurinski župnik 1929.-1936.

Don Ivan (Ivo) Barulić bio je od siječnja 1929. do kraja travnja 1936. šepurinski župnik.Naslijedio je don Srećka Pavića.

Rodio se na Olibu 04.05.1903. Nakon pučke škole koju je završio na otoku, pohađao je nadbiskupsku gimnaziju u Zadru. Teologiju je pohađao u Zadru i Ljubljani. Zaređen je za svećenika 06.09.1925. u Olibu. Bio je župnik 1926. u Popovićima, a 1927.-1929. bio je prefekt sjemeništa u Šinbeniku. Nakon Šepurine bio je župnik u Kalima 1936.-1969. Kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru imenovan je 1957., a 1966. prepozitom istoga Kaptola. Od 1969. bio je župnik Bokanjca, a od 1970. župnik Lukorana. Umro je 15.08.1987. u Zadru i pokopan na Olibu.    

U Šepurini je je proveo kao župnik više od sedam godina.Bio je omiljen i cijenjen o čemu svjedoči oproštajno pismo, upućeno 26..04.1936. Kaljanima (gdje je imenovan župnikom) od strane šepurinskog starješinstva, općinskih odbornika i odbora za gradnju nove škole,  prilikom rastanka od don Ive Barulića 1. svibnja 1936.

 

Izvori: Zbirka Njegoslava Mišurca / Arhiv Zadarske nadbiskupije – Fond Ivan Barulić (HR–AZDN–24)

Epidemija šarlaha 1818.

Na temelju zapisa iz matične knjige umrlih 1812.-1861. vidljiva je epidemija šarlaha (scarlatina) među djecom 1818. u Šepurini.

 

Od šarlaha 1818. umrli su (na kraju, u zagradi, je dob umrlih):

– Gušte Vlahov sin Marka i Šimake Antulov (23.08.1816.-29.01.1818.) (1,5)    

– Lovre Antić sin Frane reč. Gobo reč. Cvitanov i Barice Grubelić  (08.08.1816.-11.02.1818.)  (1,5)

– Mate Vlahov sin Ivana reč. Tomasov i Gašpe Mišurac (-12.02.1818.) (6)

– Mate Antulov sin Luke i Šimake Skroza (07.09.1814.-19.02.1818.) (3)

– Jelena Franka Vlahov kćer Ante i Katarine Antulov (12.03.1815.-25.02.1818.) (3)

– Tadija Mate Kursar sin Andrije i Antice Grubelić (18.09.1816.-03.03.1818.) (1,5)

– Tomica Antić kćer Grge Antića reč. Cvitanov i Jušte Tomice Cukrov (30.10.1816.-05.03.1818.) (1,5)

– Mate Cukrov sin Luke reč. Majorov i Matije Petković (20.09.1814.-26.03.1818.)  (3)

– Šimaka Vlahov kćer Pave reč. Jakovičin i Ane Lošinjanin (-30.03.1818.) (7)

– Ana Magdalena kćer Tome Vlahova i Franke Grubelić (14.07.1816.-29.10.1818.) (2)

 

Sve žrtve bila su djeca između 1 i 7 godina.Najveća koncentracija smrti zabilježena je između kraja siječnja i kraja ožujka 1818. U zapisima su se koristili različiti izrazi za istu bolest: scarlatina, febre scarlatina, mal scarlatino, mal infiamato.

Te godine bolest šarlaha nije zabilježena u Luci.

Ubojstvo Roka Rokića 1821.

Prema zapisu iz matične knjige umrlih 1812.-1861., dana 12. ožujka 1821.  u Luci, ubijen je Roko Rokić sin p. Šime, u dobi od 43 godine. Ubijen je na javnom putu, ispod samostanskog vrta, vraćajući se iz Šibenika oko jedan sat u noći.  Na mjesto događaja došao je otac fra Jacint Milohnić te, našavši ga još sa znakovima života, podijelio mu je odrješenje i posljednje pomazanje.

Nakon što je tijelo pregledano od strane sanitarnog tijela (Colleggetto Sanitario di Sebenico) pokopan je slijedeći dan.

On i žena Luce Gradiška imali su sedmero djece (Ive Stipe, Ive Nane, Jerka, Marko Markijol, Marija Dumica, Jure, Grgo).

Uz zapis iz matične knjige umrlih prikazan je i zapis iz matočne knjige krštenih (rođenih) 1751.-1790. iz kojeg je vidljivo da je Roko kršten 28.01.1778.

Otvaranje poštanskog ureda u Šepurini 02.10.1891.

Poštanski ured u Šepurini otvoren je 02.10.1891. U uredu je kao čnovnik radio Alfred Draganić reč. Fredo (01.02.1863.-21.01.1928.) sin Frane Kazimira i Vjekoslave Divnić, a listonoša je bio Krste Križan Dobra (12.05.1858.-05.08.1892.) sin Gušte i Ivke Perkov. 

Na razglednici iz 1908. vidi se položaj poštanskog ureda. U kasnijem razdonlju poštanski ured promjenio je još tri lokacije.

Zapis o otvaranju poštanskog ureda preuzet je iz dnevnika Marka Jure Cukrova (30.04.1880.-25.05.1945. ) sina Gušte i Antice Antić.

Parobrod “Primo” (ex “Šibenik”, ex “Augusta”), koji se spominje u zapisu, bio je tada u vlasništvu tvrtke Pio Negri & comp. iz Šibenika i u to doba obavljao je prijevoz putnika i pošte u šibenskom akvatoriju.

Tamburaško društvo Šepurine 1931. i 1933.

Prve podatke o djelovanju tamburaša u Šepurini pronašli smo u 1929. U slikovnim prilozima prikazan je Poslovnik Sekcije tamburaša podređene Odboru za narodno prosvjećivanje Prvić Šepurine. Upravu tamburaša činili su zborovođa, tajnik i blagajnik.

Odbori i sekcije za narodno prosvjećivanje vezani su uz Odsek za narodno prosvećivanje (Odjel za narodno prosvjećivanje) Ministarstva prosvjete SHS (kasnije Jugoslavije). Do diktature glavne zadaće tog Odjela bile su opismenjavanje (analfabetski tečajevi) i osnivanje narodnih knjižnica. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929., država mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija, a prosvjetna politika postaje jedno od glavnih oruđa za provođenje ideologije tzv. integralnog jugoslavenstva. Uvodi se kontrola rada učitelja i profesora putem školskih nadzornika koji su izvješćivali Odjel o tome kako učitelji provode državne naredbe i jesu li politički podobni i odani dinastiji. Provodi se jezična i kurikularna unifikacija – unificiraju se udžbenici i ukidaju regionalne specifičnosti u kurikulumu (posebice u nastavi povijesti, geografije i jezika) kako bi se stvorio jedinstveni jugoslavenski identitet. Striktno se inzistiralo na uklanjanju regionalizama i zapadnih jezičnih oblika iz udžbenika te uvođenju jedinstvenih nastavnih planova i programa koji su promovirali unitarizam. Pod pojmom °zapadni jezični oblici° razumijevamo politički eufemizam i administrativni konstrukt kojim su prosvjetne vlasti u Beogradu nazivale hrvatski jezik. U praksi, jezična unifikacija provodila se tako da su se iz školskih udžbenika, službenih dokumenata i prosvjetnih poslovnika sustavno izbacivale riječi i oblici karakteristični za hrvatsku tradiciju, a nametale su se srpske varijante. Najveća jezična diskriminacija događala se u državnim institucijama sa sjedištem u Beogradu, od vojske pa nadalje.

Fenomen velike raširenosti tamburaških zborova u Dalmaciji od zadnjeg desetljeća 19. stoljeća do pred Drugi svjetski rat nedovoljno je istražen. U opstojanju tamburaških zborova veliku je ulogu imala crkva, a djelovali su prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu lokalnih učitelja i prosvjetnih radnika.

Tamburicu je pratilo značenje hrvatskog nacionalnog instrumenta, a tamburaški zborovi bili su i oblik kulturnog otpora i borbe za očuvanje nacionalnog identiteta.

Fotografija 1931.

Djeca: Mišo i Ozren (učiteljeva djeca) drže simbol Društva “Sekcija tamburaša Šepurine”

Sjede (s lijeva na desno): Ivanka Vlahov reč. Đovana reč. Poldina (1911.-), Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-), Lino Milić (učitelj), Ivka Milić (supruga učitelja), Lipija Antić Poluš (1914.-)

Prvi red (s lijeva na desno): Oktavija Antić (1921.-1996.), Bosiljko Mijat reč. Brene (1918.-1943.), Ante Kursar (1914.-2008.), Ivan Ante Jurat reč. Mikulin (1912.-1939.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.), Dušan Taljević (muž Mare Antić reč. Pakova), Ruža Viktorija Vlahov reč. Poldina (1920.-), Virgilio Vlahov (1919.-)

Gornji red (s lijeva na desno): Ante Cukrov reč. Sipić (1914.-1943.), Šime Rudolf Vlahov reč. Kokulo (1917.-), Ante Tihomir Tikulin reč. Brko (1920.-), Petar (Pere) Grbelja reč. Buhin (1906.-)

 

Fotografija 1933.

Sjede (s lijeva na desno): Ive Franić (1904.-1943.),  Lino Milić (učitelj), Josip Kolombo (glazbeni učitelj iz Šibenika), Nikola Makario Skroza (1889.-1976.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.)

Srednji red (s lijeva na desno): Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-) – berda, Alfredo Ukić reč. Alfo reč. Parinov (1914.-2001.), Josip Zaharija Skroza reč. Ivičin (1912.-1943.), Ante Vlahov reč. Tony reč.Jakovičin reč. Tamburlov (1915.-1980.), Roko Kursar reč. Gingulov (1913.-1987.),  Alberto Frane Grubelić reč. Berto reč. Lucin (1907.1994.)

Gornji red (s lijeva na desno): Bene Lovre Cukrov (1905.-), Miloš Šimun Grubelić reč. Kontrin (1908.-1982.), Jere Ukić reč. Kafin (1903.-2003.), Šime Tome Kursar reč. Šprcalov (1907.-1994.)

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva / Zbirka Njegoslava Mišurca

Tome Skroza reč. Ivičin

Tome Skroza reč. Ivičin (02.02.1865.-02.03.1907.) sin Ivana p. Mate (20.06.1825.-19.03.1907.) i Dumice Milankov iz Žirja (22.04.1832.-04.12.1904.). Oženio je Viktoriju Kursar reč. Pekeljina (24.12.1865.-).

Djeca:

Nikola Makarijo (03.01.1889.-06.04.1976.) ꝏ Antula Milošević iz Zatona

Tome Roko reč. Crni (20.01.1891.-14.06.1976.)

      1ꝏ 23.11.1921. Dumica Srećka Grubelić

      2ꝏ Karmela Ana Grubelić

Marija Rokina (15.07.1893.-25.12.1969.) ꝏ Tome Domenik Antić reč. Marinov

Jako Marija (15.07.1895.-)

Ivanica reč. Tanta (10.11.1897.-1978-) ꝏ Marko Jure Vlahov reč. Andričin

Ante (26.05.1902.-17.05.1903.)

Filicija (08.06.1904.-12.08.1995.) ꝏ Tome Lovre Cukrov  – Australija

 

Tome Skroza umro je u ožujku 1907. od sušice. U istom mjesecu umro je i njegov otac Ivan, tako da je Nikola Makarijo ostao i bez oca i bez djeda.

 Na priloženim slikama je Tome iz mlađih dana i u dobi od 40 godina.

Na poleđini druge fotografije piše: “Ovi je letrat učinje ka san bija bolestan u jedanajestomu misecu u dobi od mojih godina 40”.

Na zadnjoj slici je zapis o krštenju Martina iz 1760., Tominog pradjeda, koji je 1825. bio kućedomaćin. Krstio ga je fra Ivan Lučev po nalogu župnika fra Ante Livića. U zapisu se selo naziva Prvić, što potvrđuje činjenicu da su fratri, u to doba, oba naselja tretirali kao jedno selo i župu (vidi: VLAHOV, Dražen (2014.), Tri glagoljske matične knjige s otoka Prvića (1689.-1711.), Šibenik, Državni arhiv u Šibeniku, str. 116.).

 

Kuća br. 90 – kućedomaćin 1825. – Martin Skroza sin Frane i Antice Antić (kršt. 28.12.1760.-08.12.1836.)

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva, matične knjige

Izbor čauša 1912.

Općinsko Upraviteljstvo zlarinske općine izabralo je 12 kolovoza 1912., na prijedlog seoskog glavara, Ivana Mišurca (1880.-1940.) za šepurinskog čauša. Uz imenovanje dostavljen mu je i naputak o čaušima iz 1856.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Težačka nadnica 1914.

Kako je vidljivo iz dokumenta nadnica za rezidbu vinograda iznosila je 2,40 krune, a za kopanje 2,80 krune. Nadnice su odrađene u katstarskoj općini Tribunj na predjelu Bijace.  Uz obračun nadnica, za kopanje je Andrija Vlahov unajmio nadničare i za svoje posreedovanje obračunao dodatnih 12 kruna.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

 

Vicko Škarpa – šepurinski župnik 1872.-1875.

Don Vicko Juraj Škarpa (26.04.1847.-26.02.1927.), svećenik, pučki prosvjetitelj, domoljub i pravaš, rođen je u Starom Gradu na Hvaru, a umro u Šibeniku. Služio je u Zlarinu, Tribunju, Šepurini, Zatonu i šibenskom Docu, a od 1919. do 1922. bio je šibenski biskupijski vikar. Autor je knjige “Hrvatske narodne poslovice” izdane 1909., u kojoj je na više od 600 stranica objavljeno oko 20000 poslovica. Zaređen je 1871., a od kolovoza 1872. šepurinski je župnik. Naslijedio ga je Frane Strmić u kolovotu 1875. Međutim, od siječnja 1974. ne boravi (ili ne stalno) u Šepurini jer zapise u matičnim knjigama obavlja vodički župnik Vidović po njegovom ovlaštenju.

Detalje njegovog životopisa potražite u Glasu Koncila na poveznici

https://www.glas-koncila.hr/pucki-prosvjetitelj-koji-je-radio-pod-strossmayerovim-geslom-26-travnja-1847-roden-don-vicko-skarpa/

Hrvatski sokol i Hrvatski katolički orao u Šepurini

Po uzoru na češki Sokol (utemeljen 1862.) osnovan je 1874. u Zagrebu Hrvatski sokol kao društvo za promicanje tjelovježbe i širenje nacionalne svijesti (moto je bio: “U desnici snaga, U srcu odvažnost, U misli domovina!” ). Uz tjelovježbu Društvo je organiziralo skupne zabavne sastanke i izlete te priređivalo javne vježbe. Sokolski dan slavio se 30. travnja svake godine kao dan sjećanja na mučeničku smrt Petra Zrinskog i Krste Frankopana. Hrvatski sokol u razdoblju 1874.-1929. imao je 425 društava raspoređena, što u domovini ili inozemstvu, u 22 sokolske župe. Šibensko područje bilo je VI. župa Krešimir sa 12 društava. Od otočnih naselja šibenskog područja Hrvatski sokol osnovan je u Betini, Tisnom, Murteru i Šepurini. U Šibeniku je gimnastička dvorana “Sokol” (imala je i pozornicu) otvorena 01.12.1934. (poslije drugog sv. rata “Partizan”, od 1990. “Miminac”).

Hrvatski sokol u Šepurini osnovan je 21.11.1927. Kao starješina Društva u jednom dopisu iz 1928. potpisan je Vlahov, a kao tajnik Kursar. Na slici je je prikazana kuća u kojoj je bilo sjedište Društva (nasuprot kampanela). Sokolana je bila u kući Ivana Mišurca.

Kao reakcija sokolskom pokretu, koji je bio liberalnog usmjerenja, početkom 20. st. u slavenskim se zemljama počeo razvijati orlovski pokret za mladež, katoličke orijentacije. Orlovski pokret dolazi u Hrvatsku iz Čehoslovačke preko Slovenije. U Hrvatskoj se osamostaljuje osnivanjem Hrvatskog orlovskog saveza 1923. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu, koji je sve više iz europskih zemalja prodirao u naše krajeve i potiskivao religiju i njezine vrijednosti iz javnog života te odgajati mladež u vjerskom, intelektualnom, moralnom i fizičkom smislu. 

Donosimo fotografiju članova šepurinskog Hrvatskog katoličkog orla snimljenu 08.12.1928.  Na slici su, između ostalih, Jere Jareb (donji red, drugi s lijeva) Ante Antić Poluš (srednji red, treći s lijeva), njegov sin Dušan (gornji red, četvrti s desna), Ive Franić (srednji red, drugi s lijeva), Ante Paškov reč. Bulinov (srednji red, četvrti s desna). Svećenik u sredini je župnik je don Srećko Pavić.

Orlovi Krešimirovog okružja – Šibenik održali su 29.07.1928. u Šepurini svoj slet  kod nove crkve. O antagonizmu sa članovima Hrvatskog sokola svjedoče dopisi (vidi prilog) Hrvatskog sokola i HSS-a od 28.07.1928. kojim su sokolaši odbili poziv da nazoče skupu orlova.  

U slikovnim prilozima je slika Petra Grubelića reč. Sančev (1880.-1961.) u sokolaškoj uniformi.

Mate Mišurac (1897.-1965.) opisao je u svojoj pjesmi kako su 22.07.1928. šibenski sokolaši došli  u Šepurinu brodovima “Lovac” i “Sv. Nikola” i izvodli vježbe, a doktor Vlašić* održao je govor. O braći Mišurac (Vicko, Mate, Miro) vidi objavu u rubrici Znameniti Šepurinjani.

 

*Odvjetnik dr. Šime Vlašić (1892.-1935.) rođen je i pokopan u Tisnom. Bio je omiljeni šibenski političar koji je u narodu uživao ugled kao i otac modernog Šibenika, vitez Ante Šupuk. Hrvatski domoljub, pravaš, kao član HSS-a postao je gradonačelnik Šibenika 1925. Besplatno je zastupao obespravljene i siromašne. Poznat je slućaj kada je obranio pedesetoricu Vodičana uhićenih zbog isticanja hrvatskih nacionalnih simbola kao i slučaj suđenja Rudi Bačiniću bivšem načelniku općine Biograd na moru. Preminuo je 21.09.1935. pri operaciji u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Bio je to nenadoknadiv gubitak za šibensku hrvatsku političku opciju. Preko 15000 Šibenčana i žitelja drugih naselja šibenskog područja nazočilo je dočeku posmrtnih ostataka 24.09.1935.  Misa zadušnica održana je u katedrali sv. Jakova, a potom je lijes parobrodom “Jadran” odvezen u Tisno gdje je obavljen ukop. U  prilozima dan je članak iz lista Katolik br. 39 od 29.09.1935. i nadgrobna ploča na grobnici u Tisnom.

 

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Demikeli

Lovre Demikeli (11.03.1877.- 08.01.1944.) sin Jakova i Marije Žižak ꝏ  Marica Mijat (26.01.1875.-29.04.1943.) kći Luke i Jurke Lošinjanin.

Lovre se doselio u Šepurinu sa splitskog područja. Bio je kovač. Kovačiju je držao u iznajmljenoj kući Fantulinovih u središtu sela.

Lovre i Marica imali su sedmero djece, a jedino potomstvo imala je kćer Nediljka (troje djece). Nediljka se udala  24.11.1930. za Vinka Mišurca. Emigrirali su u USA. Nediljka je umrla 15.08.1993. u New Yorku.

 

Izvori: Arhiva župne kuće u Šepurini 

 

Toni Cukrov – Mali otok pa se ljulja

Prvu zbirku pjesama “Mali otok pa se ljulja” Toni Cukrov (1929.-2021.) objavio je 1998. (tiskano izdanje naklada Ta-Mara, Šibenik i Čakavska rič,Vol. XXVI No. 1-2, Split 1998.). Naslov zbirke u originalnom šepurinskom govoru glasio bi  – Máli škôlj pa se vȍzi. Naime, glagol vozȉti u šepurinskom govoru ima dvojako značenje – veslati i ljuljati se.  Crtež na naslovnoj stranici tiskanog izdanja izradio je Ante Afrić. 

Iz te zbirke, koju mi je s posvetom poklonio Toni, izabrao sam šest pjesama koje vjerno odražavaju stil ovog pučkog pjesnika.

Vicko Mišurac – Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka

Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia), skitio Vicko Mišurac, Hrvatska tiskara (dr. Krstelj i drug), Šibenik 1912.

Tiskani primjerak knjige iz 1912.g. nalazi se u Nacionalnoj i svečilišnoj knjižnici u Zagrebu (zatvoreno spremište / 346.750).

Dr. sc. Ljubomir Antić navodi (Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba, ČSP 2008., br. 3., str. 750.) da je Vicko Mišurac napisao više knjiga od kojih je navedena najpoznatija, a obrađuje iseljeničku problematiku i vrijedni je izvor za istraživanje povijesti iseljeništva iz Dalmacije do Prvoga svjetskog rata.

O knjizi Vicka Mišurca dr. sc. Ljubomir Antić održao je predavanje pod nazivom Stotinu godina od tiskanja knjige Vicka Mišurca „Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)” na znanstvenom skupu Suvremeni socio-demografski procesi na hrvatskim otocima, Zlarin, 4. lipnja 2013.

Za njegovog boravka u Australiji bilježimo podatak o knjizi koju je napisao. U pismu koje je 30. srpnja 1911.g. uputio svom kumu Josi Skrozi (također šepurinski iseljenik u Australiji) najavljuje tiskanje knjige (vidi objavu u rubrici Dijaspora).

Oltarna slika Gospe od Anđela u crkvi sv. Marije (Gospe od Milosti)

Slika Gospe od Anđela s glavnog oltara u crkvi sv. Marije (Gospe od Milosti) ukradena je u noći sa 30. rujna na 1. listopada 1971. Prema prijavi tadašnjeg direktora Muzeja grada Šibenika prof. Slave Grubišića ukradena slika rađena je u tehnici ulja na platnu, a bila je dimenzija 3 x 1,5 m. Radilo se o baroknom djelu nepoznatog majstora iz druge polovice 17. Ili prve polovice 18. stoljeća. Na slici je bila prikazana Gospa kako se uzdiže u nebo, a sa strane je okružuju anđeli. U donjem dijelu slike bili su prikazani sv. Frane i sv. Ante.

U anticrkvenoj kampanji potaknutoj pisanjem medija (Večernji list 18.10.1971. članak ” Optužbe na račun župnika”, Nedjeljna Dalmacija 24.10.1971. članak

“Selo sumnja na svećenika”) za krađu su iznesene apsurdne sumnje na svećenike, prvenstveno na tadašnjeg šepurinskog župnika don Dragutina Bilića. Kako je sam izjavio, don Bilić se prije tog događaja zamjerio Lučanima jer se suprostavio nekim inicjativama – da se jedan dio samostana ustupi Mjesnoj zajednici za ugostiteljski objekt, da se sruši stara crkva Gospina porođenja na Jazu i da se ustupi jedan crkveni teren za izgradnju male robne kuće. Nakon tri godine uhićen je kradljivac slike i ispostavilo se da je riječ o mlađem muškarcu, mještaninu Luke. Za razliku od velikih i bombastićnih članaka iz 1971., vijest o tome objavljena je u dva mala članka (Slobodna Dalmacija 01.10.1974.  članak “Osumnjičen zbog krađe slike”, Večernji list 02,10,1974. članak “Ukrali sv. Bogorodicu”), naravno, bez isprike za neutemeljene sumnje. 

Umjesto ukradene slike, u veljači ili ožujku 1974. postavljena je nova slika koju je izradio akademski slikar Romolo Venucci (1903.-1976.) iz Rijeke (slikar, kipar i likovni pedagog, smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća).

Slika je nabavljena doprinosima vjernika. Na novoj slici, prema odredbi provincijala salezijanaca, umjesto sv. Frane i sv. Ante naslikani su sv. Ivan Bosco (utemeljitelj salezijanske družbe) i sv. Dominik Savio (zaštitnik mladeži). Sliku je na oltar postavio vlč. Marko Rajković, a blagoslovio ju je šibenski biskup Josip Arnerić 28.03.1974. prilikom svog posjeta Luci, nakon križnog puta na Veliki četvrtak.

 

U slikovnim prilozoma prikazana je stara i nova oltarna slika.

 

Izvor: Župska kronika od 1968., Prvić Luka

Imovnik ostavštine Mate Antulova Fantulina iz 1891.

Imovnik ostavštine Mate Antulova Fantulina p. Šime reč. Mile (12.02.1806.-13.03.1891.) sastavljen je 21.-23. svibnja 1891. od strane sudbenog povjerenstva iz Šibenika, u kući nasljednika u Šepurini.

Radi se o dokumentu s vrlo značajanim gospodarskim podacima. Ukupna nepokretna i pokretna imovina pokojnog Mate procjenjena je na iznos od ukupno 14.619,98 fiorina što je predstavljalo vrlo veliku imovinu u to doba. Usporedbe radi, Šepurinjani su 1865. kupili čitav otok Tijat (2,8 mln m2) za  4.800 fiorina. Godišnja plaća mladog činovnika oko 1900. Iznosila je 2.000 kruna ili 1.000 fiorina. U Dalmaciji  “fiorin” je u praksi bio austro-ugarski florin/gulden. Nakon reforme 1892. uvedena je kruna, i vrijedio je omjer 1 florin = 2 krune. U imovinu je uvršteno i nasljedstvo njegove žene Dumice Skroza.

Tri kuće, teze (vjerojatno objekti za smještaj blaga), peć i gusterna činile su 41,3 %, zemlje s nasadima 49,4  %, a pokretnine 9,3 % ukupne procjene.

Brod s jedrom, veslima i ostalom opremom prcijenjen je na 100 fiorina. a dvije mazge na 110 fiorina.

 

Zanimljivi su podaci o vrijednostima osnovnih proizvoda – vina, ulja, maraštine i kvasine:

–  barilo (oko 64,5 L)  vina = 6,5 fiorina

–  barilo (oko 64,5 L) ulja = 20 fiorina

–  barilo (oko 64,5 L) kvasine = 4 fiorina

–  sić (oko 11,7 L) maraštine (desertno vino) = 5 fiorina

To znači da je u tom popisu vrijednosti:

– ulje bilo oko 3,08 puta skuplje od vina

– kvasina je vrijedila oko 61,5% cijene vina

– maraština je bila oko 4,24 puta skuplja od običnog vina.

 

U Dalmaciji su dnevne nadnice težaka i radnika sredinom 19. stoljeća bile otprilike 0,20 do 1,20 fiorina na dan. To nije podatak za 1891., ali je dobar regionalni okvir za osjećaj vrijednosti. U tom odnosu:

– 1 barilo vina (6,5 fiorina) ≈ 5 do 32,5 dnevnice

– 1 barilo ulja (20 fiorina) ≈ 16,7 do 100 dnevnica

– 1 barilo kvasine (4 fiorina) ≈ 3,3 do 20 dnevnica

– 1 sić maraštine (5 fiorina) ≈ 4,2 do 25 dnevnica

 

Zanimljiva je i usporedba s kasnijim cijenama dalmatinskih vina. Za put do Buenos Airesa 1907. navodi se cijena od 180 kruna, za što se u Dalmaciji moglo kupiti 3,7 hektolitara vina. To znači da je 1907. 370 litara vina vrijedilo 180 kruna ili 90 fiorina. To je približno 0,24 fiorina po litri u odnosu na virjdnost od 0,10 fiorina po litri iz ostavinskog spisa. Možemo konstatirati da je ostavinska procjena vina iz 1891. bila dosta konzervativna.

 

Premda su seoska domaćinstva u Dalmaciji krajem 19. stoljeća bila u značajnoj mjeri samodostatna mnoge stvari morale su se kupovati, primjerice:

– petrolej,

– svijeće,

– modra galica,

– sumpor,

– željezni alati,

– bačvarski i vinarski pribor,

– posuđe (limeno, bakreno, emajlirano),

– čavli, željezo, lanci i druga željezna galanterija,

– osnovne trgovačke robe: sol, šećer, kava, riža, duhan,

– kućanske potrepštine: keramičko i metalno posuđe, staklo (boce, čaše), tekstil  

  (platno, sukno), namještaj.

Sve nabrojeno bilo je relativno skupo. Primjerice, cijena petroleja krajem 19. stoljeća kretala se oko 0,20 – 0,40 fiorina po litri, znači skuplje od vina. Postelja sa slamaricom i pokrivačem ili kredenca vrijedile su više od barila vina ili kamenice za ulje zapremnine 2 barila.

Dajemo i cijene nekih proizvoda krajem 19. stoljeća u Dalmaciji  i usporedbu s vrijednostima vina i ulja iz ostavinskog spisa:

pšenica – 0,10- 0,18 fiorina/kg  ≈ 1 do 1,8 litre vina

kukuruz – 0,06- 0,12 fiorina/kg (30–40% jeftiniji od pšenice) ≈ 0,6 do 1,2 litre vina

riža – 0,20- 0,40 fiorina/kg (skuplja od pšenice, jer je uvozna roba) = 2 do 4 litre vina

plava riba (srdela, inćun) svježa –  0,05- 0,15 fiorina/kg = 0,5 do 1,5 litra vina

plava riba (srdela, inćun) soljena –  0,15-0,30 fiorina/kg = 1,5 do 3 litre vina

bakalar (sušeni, uvozni) – 0,8 -1,5 fiorina/kg = 8 do 15 litara vina

šećer – 0,80- 1,20 fiorina/kg = 8 do 12 litara vina ili 2,5 do 4 litre ulja

kava – 1,5-3 fiorina/kg = 15 do 30 litara vina

duhan (sirovi) – 1-3 fiorina/kg = 10 do 30 litara vina

sapun obični (tvrdi) – 0,40- 0,80 fiorina/kg =

Schichtov sapun za pranje rublja –  0,70-1,00 fiorin/kg = 7 do 10 litara vina ili 2 do 3 litre ulja.

 

Procijenjena vrijednost vinograda iznosila je:

Prvić 25-40 fiorina / gonjaj

Tijat  8-10 fiorina / gonjaj

Tribunj 25-30 fiorina / gonjaj

Zaton 30-35 fiorina / gonjaj

Srima 20-25 fiorina / gonjaj

Vodice 25-30 fiorina / gonjaj.

 

Vrtovi su procijenjeni na 80 fiorina / gonjaj.

Ledina  je procijenjena na 4 fiorina / gonjaj.

Ograda je procijenjena na 2 fiorina / gonjaj.

 

Stabla voćaka procijenjena su (ovisno o veličini):

masline 0,50-3,00 f.

smokve 0,10-0,50 f.

murve 0,50 f.

mendula  0,30 f.

ostalo voće 0,50 f.

 

Napomena:

Tvrtka Georg Schicht & Co. bila je jedan od najvećih proizvođača sapuna u srednjoj Europi, a njezin sapun za pranje rublja bio je široko rasprostranjen i u Dalmaciji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prodavao se kao tvrdi, rezani sapun u blokovima, često na vagu. Osnovno sredstvo za pranje rublja bio je lužnati pripravak dobiven od pepela, koji se prelijevao preko rublja i zatim ispirao toplom vodom.

 

Rodoslovlje:

Mate Antulov Fantulin reč. Mile (12.02.1806.-13.03.1891.) sin Šime i Matije Učić ꝏ 06.08.1826. Dumica Skroza kći Andrije i Marije Antić (15.06.1810.-24.03.1892.)

Djeca:

Paško (14.06.1827.-1827.)

Silvestra Gašpera (01.01.1829.-31.10.1832.)

Frane (28.09.1831.-13.11.1922.) ꝏ Šimaka Grubelić kći Marka i Dumice Grbelja (23.10.1843.-)

Stipe (03.08.1834.-18.07.1836.)

Dumica (29.11.1836.-02.10.1876.) ꝏ Jure Kursar

Božo (24.12.1838.-)

Marija (26.01.1842.-)

Bare (16.08.1844.-11.12.1926.) ꝏ Luce Antić kći Ante i Barice Kursar (26.11.1850.-)

Jakov Roko (10.08.1846.-18.02.1875.) ꝏ Šimaka Grubelić kći Tome i Petre Antić (06.10.1850.-)

Antica reč. Janka (11.06.1850.-27.08.1930.) ꝏ Stipe Franić Kešić

Ive reč. Bijanko (03.09.1853.- 05.10.1917.) ꝏ Nikoleta Dumica Paškov kći Ivana i Tereze Antić (23.12.1863.-)

Cvita (30.03.1855.-)

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva / matične knjige

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Draganić

Za plemenitašku obitelj  Draganić imamo u Stališu zapis o tri generacije.

Radi bolje čitljivosti dajemo i preslik iz prijepisa Stališa (Arhiva samostana Gospe od Milosti u Luci).

Loza Draganić Vrančić (tal. Draganich Veranzio) pod sjedinjenim prezimenom postoji od 1737.  kada je doktor prava konte Franjo Draganić (1711.-1799.) oženio kontesu Margaretu Vrančić (1715.-1776.), posljednju pripadnicu obitelji Vrančić (nakon smrti njenog oca, Antona Vrančića 1743.). Sjedinjena obitelj imala je posjede u Zloselima (Pirovcu) i na otocima Prviću, Zlarinu i Tijatu. Franjo i Margareta imali su 3 kćeri i 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nikola Mihael, imao potomke. Nakon smrti Franje Draganića Vrančića 1799. posjed nasljeđuje najstariji sin opat dr. Petar Jeronim (Pier Girolamo) Draganić Vrančić, a nakon njegove smrti 1821. posjed nasljeđuje Faust Kazimir (Fausto Casimiro) jedan od brojnih sinova njegova brata Nikole Mihaela. Braća Fausta Kazimira, jedan od kojih je Fausto Vinzenzo, nezadovoljni, uzaludno pokreću sudski spor. Usljed poremećenih obiteljskih odnosa nakon 1821. nastaju dvije neformalne grane obitelji, i to:

– Šibensko-pirovačka grana, Kazimira Fausta Draganića Vrančića, koja će se, nakon gospođe Vesne pl. Draganić Vrančić Vrus iz Opatije (umrla 2010.) i njenog bratića Josipa Draganića Vrančića iz Trsta, koji nema sinove i nasljednike, ugasiti.

– Šibensko-prvićka grana, Fausta Vincenza Draganića Vrančića i njegovih nasljednika, neki od kojih (muški potomci) još danas žive, u Šibeniku i na Prviću.

 

Frane pl. Draganić Vrančić p. Fausta (Francesco Draganich Veranzio; 1816.-1906.) prodao je Šepurinjanima otok Tijat (uključujući i otočić Kominjicu) prema ugovoru koji je sklopljen 9. svibnja 1865.

 

Izvori: Arhiva župne kuće u Šepurini / Mladen UREM, Plemenita obitelj Draganić-Vrančić iz Pirovca, Sušačka revija br. 70/71, Rijeka 2010. /  Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993.

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Čular

..-Marko Čular rođen u Unešiću (04.03.1903.-16.04.1943.) vjenčao se 13.11.1935. u Šepurini sa Darinkom Antulov (23.01.1911.-28.08.1961.) kćerkom Ante Andrije Antulov Fantulina reč. Martin reč. Bjankov (06.01.1883.-09.09.1918.) i Matije Dumice Skroza reč. Maša (26.08.1883.-). Bio mu je to drugi brak. Prva žena bila mu je Darinkina mlađa sestra Vera Vinka (20.01.1913.-18.08.1934.; vjenčali su se 12.02.1933.; nisu imali djece). Obitelj je živjela na Srimi kamo se dvadesetih godina 20. stoljeća preselila Darinkina i Verina majka kojoj je suprug poginuo u prvom svjetskom ratu. Marko je došao ulaštvo.

 

Marko i Darinka imali su troje djece:

Marijo (14.08.1938.-)

Karmelo  (14.07.1940.-22.07.1940.)

Antula (06.05.1943.-)

 

Na drugoj slici prikazano je Mašino rodoslovlje kroz dvije generacije (Izvor: Stališ duša, prijepis)

 

Napomena: Ante Antulov zvan je Martin, pa je i na spomen ploči poginulim Šepurinjanima u prvom svjetskom ratu (na gornjoj bratskoj kući, ispred crkve sv. Jelene) napisano Antulov Martin. U starijem Stališu duša stoji slijedeći zapis: “Antulov Andrija, a zovu ga Martin Antulov Fantulin.”

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini / Ante Ukić, Korijeni : Povijesna demografija Srime, Zagreb 2004. / MKR 1919 1953 / MKV 1919.-1946.

error: Content is protected !!