Ubojstvo Roka Rokića 1821.

Prema zapisu iz matične knjige umrlih 1812.-1861., dana 12. ožujka 1821.  u Luci, ubijen je Roko Rokić sin p. Šime, u dobi od 43 godine. Ubijen je na javnom putu, ispod samostanskog vrta, vraćajući se iz Šibenika oko jedan sat u noći.  Na mjesto događaja došao je otac fra Jacint Milohnić te, našavši ga još sa znakovima života, podijelio mu je odrješenje i posljednje pomazanje.

Nakon što je tijelo pregledano od strane sanitarnog tijela (Colleggetto Sanitario di Sebenico) pokopan je slijedeći dan.

On i žena Luce Gradiška imali su sedmero djece (Ive Stipe, Ive Nane, Jerka, Marko Markijol, Marija Dumica, Jure, Grgo).

Uz zapis iz matične knjige umrlih prikazan je i zapis iz matočne knjige krštenih (rođenih) 1751.-1790. iz kojeg je vidljivo da je Roko kršten 28.01.1778.

Otvaranje poštanskog ureda u Šepurini 02.10.1891.

Poštanski ured u Šepurini otvoren je 02.10.1891. U uredu je kao čnovnik radio Alfred Draganić reč. Fredo (01.02.1863.-21.01.1928.) sin Frane Kazimira i Vjekoslave Divnić, a listonoša je bio Krste Križan Dobra (12.05.1858.-05.08.1892.) sin Gušte i Ivke Perkov. 

Na razglednici iz 1908. vidi se položaj poštanskog ureda. U kasnijem razdonlju poštanski ured promjenio je još tri lokacije.

Zapis o otvaranju poštanskog ureda preuzet je iz dnevnika Marka Jure Cukrova (30.04.1880.-25.05.1945. ) sina Gušte i Antice Antić.

Parobrod “Primo” (ex “Šibenik”, ex “Augusta”), koji se spominje u zapisu, bio je tada u vlasništvu tvrtke Pio Negri & comp. iz Šibenika i u to doba obavljao je prijevoz putnika i pošte u šibenskom akvatoriju.

Tamburaško društvo Šepurine 1931. i 1933.

Fotografija 1931.

Djeca: Mišo i Ozren (učiteljeva djeca) drže simbol Društva “Sekcija tamburaša Šepurine”

Sjede (s lijeva na desno): Ivanka Vlahov reč. Đovana reč. Poldina (1911.-), Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-), Lino Milić (učitelj), Ivka Milić (supruga učitelja), Lipija Antić Poluš (1914.-)

Prvi red (s lijeva na desno): Oktavija Antić (1921.-1996.), Bosiljko Mijat reč. Brene (1918.-1943.), Ante Kursar (1914.-2008.), Ivan Ante Jurat reč. Mikulin (1912.-1939.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.), Dušan Taljević (muž Mare Antić reč. Pakova), Ruža Viktorija Vlahov reč. Poldina (1920.-), Virgilio Vlahov (1919.-)

Gornji red (s lijeva na desno): Ante Cukrov reč. Sipić (1914.-1943.), Šime Rudolf Vlahov reč. Kokulo (1917.-), Ante Tihomir Tikulin reč. Brko (1920.-), Petar (Pere) Grbelja reč. Buhin (1906.-)

 

Fotografija 1933.

Sjede (s lijeva na desno): Ive Franić (1904.-1943.),  Lino Milić (učitelj), Josip Kolombo (glazbeni učitelj iz Šibenika), Nikola Makario Skroza (1889.-1976.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.)

Srednji red (s lijeva na desno): Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-) – berda, Alfredo Ukić reč. Alfo reč. Parinov (1914.-2001.), Josip Zaharija Skroza reč. Ivičin (1912.-1943.), Ante Vlahov reč. Tony reč.Jakovičin reč. Tamburlov (1915.-1980.), Roko Kursar reč. Gingulov (1913.-1987.),  Alberto Frane Grubelić reč. Berto reč. Lucin (1907.1994.)

Gornji red (s lijeva na desno): Bene Lovre Cukrov (1905.-), Miloš Šimun Grubelić reč. Kontrin (1908.-1982.), Jere Ukić reč. Kafin (1903.-2003.), Šime Tome Kursar reč. Šprcalov (1907.-1994.)

Tome Skroza reč. Ivičin

Tome Skroza reč. Ivičin (02.02.1865.-02.03.1907.) sin Ivana p. Mate (20.06.1825.-19.03.1907.) i Dumice Milankov iz Žirja (22.04.1832.-04.12.1904.). Oženio je Viktoriju Kursar reč. Pekeljina (24.12.1865.-).

Djeca:

Nikola Makarijo (03.01.1889.-06.04.1976.) ꝏ Antula Milošević iz Zatona

Tome Roko reč. Crni (20.01.1891.-14.06.1976.)

      1ꝏ 23.11.1921. Dumica Srećka Grubelić

      2ꝏ Karmela Ana Grubelić

Marija Rokina (15.07.1893.-25.12.1969.) ꝏ Tome Domenik Antić reč. Marinov

Jako Marija (15.07.1895.-)

Ivanica reč. Tanta (10.11.1897.-1978-) ꝏ Marko Jure Vlahov reč. Andričin

Ante (26.05.1902.-17.05.1903.)

Filicija (08.06.1904.-12.08.1995.) ꝏ Tome Lovre Cukrov  – Australija

 

Tome Skroza umro je u ožujku 1907. od sušice. U istom mjesecu umro je i njegov otac Ivan, tako da je Nikola Makarijo ostao i bez oca i bez djeda.

 Na priloženim slikama je Tome iz mlađih dana i u dobi od 40 godina.

Na poleđini druge fotografije piše: “Ovi je letrat učinje ka san bija bolestan u jedanajestomu misecu u dobi od mojih godina 40”.

Na zadnjoj slici je zapis o krštenju Martina iz 1760., Tominog pradjeda, koji je 1825. bio kućedomaćin. Krstio ga je fra Ivan Lučev po nalogu župnika fra Ante Livića. U zapisu se selo naziva Prvić, što potvrđuje činjenicu da su fratri, u to doba, oba naselja tretirali kao jedno selo i župu (vidi: VLAHOV, Dražen (2014.), Tri glagoljske matične knjige s otoka Prvića (1689.-1711.), Šibenik, Državni arhiv u Šibeniku, str. 116.).

 

Kuća br. 90 – kućedomaćin 1825. – Martin Skroza sin Frane i Antice Antić (kršt. 28.12.1760.-08.12.1836.)

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva, matične knjige

Izbor čauša 1912.

Općinsko Upraviteljstvo zlarinske općine izabralo je 12 kolovoza 1912., na prijedlog seoskog glavara, Ivana Mišurca (1880.-1940.) za šepurinskog čauša. Uz imenovanje dostavljen mu je i naputak o čaušima iz 1856.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Težačka nadnica 1914.

Kako je vidljivo iz dokumenta nadnica za rezidbu vinograda iznosila je 2,40 krune, a za kopanje 2,80 krune. Nadnice su odrađene u katstarskoj općini Tribunj na predjelu Bijace.  Uz obračun nadnica, za kopanje je Andrija Vlahov unajmio nadničare i za svoje posreedovanje obračunao dodatnih 12 kruna.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

 

Vicko Škarpa – šepurinski župnik 1872.-1875.

Don Vicko Juraj Škarpa (26.04.1847.-26.02.1927.), svećenik, pučki prosvjetitelj, domoljub i pravaš, rođen je u Starom Gradu na Hvaru, a umro u Šibeniku. Služio je u Zlarinu, Tribunju, Šepurini, Zatonu i šibenskom Docu, a od 1919. do 1922. bio je šibenski biskupijski vikar. Autor je knjige “Hrvatske narodne poslovice” izdane 1909., u kojoj je na više od 600 stranica objavljeno oko 20000 poslovica. Zaređen je 1871., a od kolovoza 1872. šepurinski je župnik. Naslijedio ga je Frane Strmić u kolovotu 1875. Međutim, od siječnja 1974. ne boravi (ili ne stalno) u Šepurini jer zapise u matičnim knjigama obavlja vodički župnik Vidović po njegovom ovlaštenju.

Detalje njegovog životopisa potražite u Glasu Koncila na poveznici

https://www.glas-koncila.hr/pucki-prosvjetitelj-koji-je-radio-pod-strossmayerovim-geslom-26-travnja-1847-roden-don-vicko-skarpa/

Hrvatski sokol i Hrvatski katolički orao u Šepurini

Po uzoru na češki Sokol (utemeljen 1862.) osnovan je 1874. u Zagrebu Hrvatski sokol kao društvo za promicanje tjelovježbe i širenje nacionalne svijesti (moto je bio: “U desnici snaga, U srcu odvažnost, U misli domovina!” ). Uz tjelovježbu Društvo je organiziralo skupne zabavne sastanke i izlete te priređivalo javne vježbe. Sokolski dan slavio se 30. travnja svake godine kao dan sjećanja na mučeničku smrt Petra Zrinskog i Krste Frankopana. Hrvatski sokol u razdoblju 1874.-1929. imao je 425 društava raspoređena, što u domovini ili inozemstvu, u 22 sokolske župe. Šibensko područje bilo je VI. župa Krešimir sa 12 društava. Od otočnih naselja šibenskog područja Hrvatski sokol osnovan je u Betini, Tisnom, Murteru i Šepurini. U Šibeniku je gimnastička dvorana “Sokol” (imala je i pozornicu) otvorena 01.12.1934. (poslije drugog sv. rata “Partizan”, od 1990. “Miminac”).

Hrvatski sokol u Šepurini osnovan je 21.11.1927. Kao starješina Društva u jednom dopisu iz 1928. potpisan je Vlahov, a kao tajnik Kursar. Na slici je je prikazana kuća u kojoj je bilo sjedište Društva (nasuprot kampanela). Sokolana je bila u kući Ivana Mišurca.

Kao reakcija sokolskom pokretu, koji je bio liberalnog usmjerenja, početkom 20. st. u slavenskim se zemljama počeo razvijati orlovski pokret za mladež, katoličke orijentacije. Orlovski pokret dolazi u Hrvatsku iz Čehoslovačke preko Slovenije. U Hrvatskoj se osamostaljuje osnivanjem Hrvatskog orlovskog saveza 1923. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu, koji je sve više iz europskih zemalja prodirao u naše krajeve i potiskivao religiju i njezine vrijednosti iz javnog života te odgajati mladež u vjerskom, intelektualnom, moralnom i fizičkom smislu. 

Donosimo fotografiju članova šepurinskog Hrvatskog katoličkog orla snimljenu 08.12.1928.  Na slici su, između ostalih, Jere Jareb (donji red, drugi s lijeva) Ante Antić Poluš (srednji red, treći s lijeva), njegov sin Dušan (gornji red, četvrti s desna), Ive Franić (srednji red, drugi s lijeva), Ante Paškov reč. Bulinov (srednji red, četvrti s desna). Svećenik u sredini je župnik je don Srećko Pavić.

Orlovi Krešimirovog okružja – Šibenik održali su 29.07.1928. u Šepurini svoj slet  kod nove crkve. O antagonizmu sa članovima Hrvatskog sokola svjedoče dopisi (vidi prilog) Hrvatskog sokola i HSS-a od 28.07.1928. kojim su sokolaši odbili poziv da nazoče skupu orlova.  

U slikovnim prilozima je slika Petra Grubelića reč. Sančev (1880.-1961.) u sokolaškoj uniformi.

Mate Mišurac (1897.-1965.) opisao je u svojoj pjesmi kako su 22.07.1928. šibenski sokolaši došli  u Šepurinu brodovima “Lovac” i “Sv. Nikola” i izvodli vježbe, a doktor Vlašić* održao je govor. O braći Mišurac (Vicko, Mate, Miro) vidi objavu u rubrici Znameniti Šepurinjani.

 

*Odvjetnik dr. Šime Vlašić (1892.-1935.) rođen je i pokopan u Tisnom. Bio je omiljeni šibenski političar koji je u narodu uživao ugled kao i otac modernog Šibenika, vitez Ante Šupuk. Hrvatski domoljub, pravaš, kao član HSS-a postao je gradonačelnik Šibenika 1925. Besplatno je zastupao obespravljene i siromašne. Poznat je slućaj kada je obranio pedesetoricu Vodičana uhićenih zbog isticanja hrvatskih nacionalnih simbola kao i slučaj suđenja Rudi Bačiniću bivšem načelniku općine Biograd na moru. Preminuo je 21.09.1935. pri operaciji u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Bio je to nenadoknadiv gubitak za šibensku hrvatsku političku opciju. Preko 15000 Šibenčana i žitelja drugih naselja šibenskog područja nazočilo je dočeku posmrtnih ostataka 24.09.1935.  Misa zadušnica održana je u katedrali sv. Jakova, a potom je lijes parobrodom “Jadran” odvezen u Tisno gdje je obavljen ukop. U  prilozima dan je članak iz lista Katolik br. 39 od 29.09.1935. i nadgrobna ploča na grobnici u Tisnom.

 

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Demikeli

Lovre Demikeli (11.03.1877.- 08.01.1944.) sin Jakova i Marije Žižak ꝏ  Marica Mijat (26.01.1875.-29.04.1943.) kći Luke i Jurke Lošinjanin.

Lovre se doselio u Šepurinu sa splitskog područja. Bio je kovač. Kovačiju je držao u iznajmljenoj kući Fantulinovih u središtu sela.

Lovre i Marica imali su sedmero djece, a jedino potomstvo imala je kćer Nediljka (troje djece). Nediljka se udala  24.11.1930. za Vinka Mišurca. Emigrirali su u USA. Nediljka je umrla 15.08.1993. u New Yorku.

 

Izvori: Arhiva župne kuće u Šepurini 

 

Toni Cukrov – Mali otok pa se ljulja

Prvu zbirku pjesama “Mali otok pa se ljulja” Toni Cukrov (1929.-2021.) objavio je 1998. (tiskano izdanje naklada Ta-Mara, Šibenik i Čakavska rič,Vol. XXVI No. 1-2, Split 1998.). Naslov zbirke u originalnom šepurinskom govoru glasio bi  – Máli škôlj pa se vȍzi. Naime, glagol vozȉti u šepurinskom govoru ima dvojako značenje – veslati i ljuljati se.  Crtež na naslovnoj stranici tiskanog izdanja izradio je Ante Afrić. 

Iz te zbirke, koju mi je s posvetom poklonio Toni, izabrao sam šest pjesama koje vjerno odražavaju stil ovog pučkog pjesnika.

Vicko Mišurac – Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka

Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia), skitio Vicko Mišurac, Hrvatska tiskara (dr. Krstelj i drug), Šibenik 1912.

Tiskani primjerak knjige iz 1912.g. nalazi se u Nacionalnoj i svečilišnoj knjižnici u Zagrebu (zatvoreno spremište / 346.750).

Dr. sc. Ljubomir Antić navodi (Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba, ČSP 2008., br. 3., str. 750.) da je Vicko Mišurac napisao više knjiga od kojih je navedena najpoznatija, a obrađuje iseljeničku problematiku i vrijedni je izvor za istraživanje povijesti iseljeništva iz Dalmacije do Prvoga svjetskog rata.

O knjizi Vicka Mišurca dr. sc. Ljubomir Antić održao je predavanje pod nazivom Stotinu godina od tiskanja knjige Vicka Mišurca „Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)” na znanstvenom skupu Suvremeni socio-demografski procesi na hrvatskim otocima, Zlarin, 4. lipnja 2013.

Za njegovog boravka u Australiji bilježimo podatak o knjizi koju je napisao. U pismu koje je 30. srpnja 1911.g. uputio svom kumu Josi Skrozi (također šepurinski iseljenik u Australiji) najavljuje tiskanje knjige (vidi objavu u rubrici Dijaspora).

Oltarna slika Gospe od Anđela u crkvi sv. Marije (Gospe od Milosti)

Slika Gospe od Anđela s glavnog oltara u crkvi sv. Marije (Gospe od Milosti) ukradena je u noći sa 30. rujna na 1. listopada 1971. Prema prijavi tadašnjeg direktora Muzeja grada Šibenika prof. Slave Grubišića ukradena slika rađena je u tehnici ulja na platnu, a bila je dimenzija 3 x 1,5 m. Radilo se o baroknom djelu nepoznatog majstora iz druge polovice 17. Ili prve polovice 18. stoljeća. Na slici je bila prikazana Gospa kako se uzdiže u nebo, a sa strane je okružuju anđeli. U donjem dijelu slike bili su prikazani sv. Frane i sv. Ante.

U anticrkvenoj kampanji potaknutoj pisanjem medija (Večernji list 18.10.1971. članak ” Optužbe na račun župnika”, Nedjeljna Dalmacija 24.10.1971. članak

“Selo sumnja na svećenika”) za krađu su iznesene apsurdne sumnje na svećenike, prvenstveno na tadašnjeg šepurinskog župnika don Dragutina Bilića. Kako je sam izjavio, don Bilić se prije tog događaja zamjerio Lučanima jer se suprostavio nekim inicjativama – da se jedan dio samostana ustupi Mjesnoj zajednici za ugostiteljski objekt, da se sruši stara crkva Gospina porođenja na Jazu i da se ustupi jedan crkveni teren za izgradnju male robne kuće. Nakon tri godine uhićen je kradljivac slike i ispostavilo se da je riječ o mlađem muškarcu, mještaninu Luke. Za razliku od velikih i bombastićnih članaka iz 1971., vijest o tome objavljena je u dva mala članka (Slobodna Dalmacija 01.10.1974.  članak “Osumnjičen zbog krađe slike”, Večernji list 02,10,1974. članak “Ukrali sv. Bogorodicu”), naravno, bez isprike za neutemeljene sumnje. 

Umjesto ukradene slike, u veljači ili ožujku 1974. postavljena je nova slika koju je izradio akademski slikar Romolo Venucci (1903.-1976.) iz Rijeke (slikar, kipar i likovni pedagog, smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća).

Slika je nabavljena doprinosima vjernika. Na novoj slici, prema odredbi provincijala salezijanaca, umjesto sv. Frane i sv. Ante naslikani su sv. Ivan Bosco (utemeljitelj salezijanske družbe) i sv. Dominik Savio (zaštitnik mladeži). Sliku je na oltar postavio vlč. Marko Rajković, a blagoslovio ju je šibenski biskup Josip Arnerić 28.03.1974. prilikom svog posjeta Luci, nakon križnog puta na Veliki četvrtak.

 

U slikovnim prilozoma prikazana je stara i nova oltarna slika.

 

Izvor: Župska kronika od 1968., Prvić Luka

Imovnik ostavštine Mate Antulova Fantulina iz 1891.

Imovnik ostavštine Mate Antulova Fantulina p. Šime reč. Mile (12.02.1806.-13.03.1891.) sastavljen je 21.-23. svibnja 1891. od strane sudbenog povjerenstva iz Šibenika, u kući nasljednika u Šepurini.

Radi se o dokumentu s vrlo značajanim gospodarskim podacima. Ukupna nepokretna i pokretna imovina pokojnog Mate procjenjena je na iznos od ukupno 14.619,98 fiorina što je predstavljalo vrlo veliku imovinu u to doba. Usporedbe radi, Šepurinjani su 1865. kupili čitav otok Tijat (2,8 mln m2) za  4.800 fiorina. Godišnja plaća mladog činovnika oko 1900. Iznosila je 2.000 kruna ili 1.000 fiorina. U Dalmaciji  “fiorin” je u praksi bio austro-ugarski florin/gulden. Nakon reforme 1892. uvedena je kruna, i vrijedio je omjer 1 florin = 2 krune. U imovinu je uvršteno i nasljedstvo njegove žene Dumice Skroza.

Tri kuće, teze (vjerojatno objekti za smještaj blaga), peć i gusterna činile su 41,3 %, zemlje s nasadima 49,4  %, a pokretnine 9,3 % ukupne procjene.

Brod s jedrom, veslima i ostalom opremom prcijenjen je na 100 fiorina. a dvije mazge na 110 fiorina.

 

Zanimljivi su podaci o vrijednostima osnovnih proizvoda – vina, ulja, maraštine i kvasine:

–  barilo (oko 64,5 L)  vina = 6,5 fiorina

–  barilo (oko 64,5 L) ulja = 20 fiorina

–  barilo (oko 64,5 L) kvasine = 4 fiorina

–  sić (oko 11,7 L) maraštine (desertno vino) = 5 fiorina

To znači da je u tom popisu vrijednosti:

– ulje bilo oko 3,08 puta skuplje od vina

– kvasina je vrijedila oko 61,5% cijene vina

– maraština je bila oko 4,24 puta skuplja od običnog vina.

 

U Dalmaciji su dnevne nadnice težaka i radnika sredinom 19. stoljeća bile otprilike 0,20 do 1,20 fiorina na dan. To nije podatak za 1891., ali je dobar regionalni okvir za osjećaj vrijednosti. U tom odnosu:

– 1 barilo vina (6,5 fiorina) ≈ 5 do 32,5 dnevnice

– 1 barilo ulja (20 fiorina) ≈ 16,7 do 100 dnevnica

– 1 barilo kvasine (4 fiorina) ≈ 3,3 do 20 dnevnica

– 1 sić maraštine (5 fiorina) ≈ 4,2 do 25 dnevnica

 

Zanimljiva je i usporedba s kasnijim cijenama dalmatinskih vina. Za put do Buenos Airesa 1907. navodi se cijena od 180 kruna, za što se u Dalmaciji moglo kupiti 3,7 hektolitara vina. To znači da je 1907. 370 litara vina vrijedilo 180 kruna ili 90 fiorina. To je približno 0,24 fiorina po litri u odnosu na virjdnost od 0,10 fiorina po litri iz ostavinskog spisa. Možemo konstatirati da je ostavinska procjena vina iz 1891. bila dosta konzervativna.

 

Premda su seoska domaćinstva u Dalmaciji krajem 19. stoljeća bila u značajnoj mjeri samodostatna mnoge stvari morale su se kupovati, primjerice:

– petrolej,

– svijeće,

– modra galica,

– sumpor,

– željezni alati,

– bačvarski i vinarski pribor,

– posuđe (limeno, bakreno, emajlirano),

– čavli, željezo, lanci i druga željezna galanterija,

– osnovne trgovačke robe: sol, šećer, kava, riža, duhan,

– kućanske potrepštine: keramičko i metalno posuđe, staklo (boce, čaše), tekstil  

  (platno, sukno), namještaj.

Sve nabrojeno bilo je relativno skupo. Primjerice, cijena petroleja krajem 19. stoljeća kretala se oko 0,20 – 0,40 fiorina po litri, znači skuplje od vina. Postelja sa slamaricom i pokrivačem ili kredenca vrijedile su više od barila vina ili kamenice za ulje zapremnine 2 barila.

Dajemo i cijene nekih proizvoda krajem 19. stoljeća u Dalmaciji  i usporedbu s vrijednostima vina i ulja iz ostavinskog spisa:

pšenica – 0,10- 0,18 fiorina/kg  ≈ 1 do 1,8 litre vina

kukuruz – 0,06- 0,12 fiorina/kg (30–40% jeftiniji od pšenice) ≈ 0,6 do 1,2 litre vina

riža – 0,20- 0,40 fiorina/kg (skuplja od pšenice, jer je uvozna roba) = 2 do 4 litre vina

plava riba (srdela, inćun) svježa –  0,05- 0,15 fiorina/kg = 0,5 do 1,5 litra vina

plava riba (srdela, inćun) soljena –  0,15-0,30 fiorina/kg = 1,5 do 3 litre vina

bakalar (sušeni, uvozni) – 0,8 -1,5 fiorina/kg = 8 do 15 litara vina

šećer – 0,80- 1,20 fiorina/kg = 8 do 12 litara vina ili 2,5 do 4 litre ulja

kava – 1,5-3 fiorina/kg = 15 do 30 litara vina

duhan (sirovi) – 1-3 fiorina/kg = 10 do 30 litara vina

sapun obični (tvrdi) – 0,40- 0,80 fiorina/kg =

Schichtov sapun za pranje rublja –  0,70-1,00 fiorin/kg = 7 do 10 litara vina ili 2 do 3 litre ulja.

 

Procijenjena vrijednost vinograda iznosila je:

Prvić 25-40 fiorina / gonjaj

Tijat  8-10 fiorina / gonjaj

Tribunj 25-30 fiorina / gonjaj

Zaton 30-35 fiorina / gonjaj

Srima 20-25 fiorina / gonjaj

Vodice 25-30 fiorina / gonjaj.

 

Vrtovi su procijenjeni na 80 fiorina / gonjaj.

Ledina  je procijenjena na 4 fiorina / gonjaj.

Ograda je procijenjena na 2 fiorina / gonjaj.

 

Stabla voćaka procijenjena su (ovisno o veličini):

masline 0,50-3,00 f.

smokve 0,10-0,50 f.

murve 0,50 f.

mendula  0,30 f.

ostalo voće 0,50 f.

 

Napomena:

Tvrtka Georg Schicht & Co. bila je jedan od najvećih proizvođača sapuna u srednjoj Europi, a njezin sapun za pranje rublja bio je široko rasprostranjen i u Dalmaciji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prodavao se kao tvrdi, rezani sapun u blokovima, često na vagu. Osnovno sredstvo za pranje rublja bio je lužnati pripravak dobiven od pepela, koji se prelijevao preko rublja i zatim ispirao toplom vodom.

 

Rodoslovlje:

Mate Antulov Fantulin reč. Mile (12.02.1806.-13.03.1891.) sin Šime i Matije Učić ꝏ 06.08.1826. Dumica Skroza kći Andrije i Marije Antić (15.06.1810.-24.03.1892.)

Djeca:

Paško (14.06.1827.-1827.)

Silvestra Gašpera (01.01.1829.-31.10.1832.)

Frane (28.09.1831.-13.11.1922.) ꝏ Šimaka Grubelić kći Marka i Dumice Grbelja (23.10.1843.-)

Stipe (03.08.1834.-18.07.1836.)

Dumica (29.11.1836.-02.10.1876.) ꝏ Jure Kursar

Božo (24.12.1838.-)

Marija (26.01.1842.-)

Bare (16.08.1844.-11.12.1926.) ꝏ Luce Antić kći Ante i Barice Kursar (26.11.1850.-)

Jakov Roko (10.08.1846.-18.02.1875.) ꝏ Šimaka Grubelić kći Tome i Petre Antić (06.10.1850.-)

Antica reč. Janka (11.06.1850.-27.08.1930.) ꝏ Stipe Franić Kešić

Ive reč. Bijanko (03.09.1853.- 05.10.1917.) ꝏ Nikoleta Dumica Paškov kći Ivana i Tereze Antić (23.12.1863.-)

Cvita (30.03.1855.-)

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva / matične knjige

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Draganić

Za plemenitašku obitelj  Draganić imamo u Stališu zapis o tri generacije.

Radi bolje čitljivosti dajemo i preslik iz prijepisa Stališa (Arhiva samostana Gospe od Milosti u Luci).

Loza Draganić Vrančić (tal. Draganich Veranzio) pod sjedinjenim prezimenom postoji od 1737.  kada je doktor prava konte Franjo Draganić (1711.-1799.) oženio kontesu Margaretu Vrančić (1715.-1776.), posljednju pripadnicu obitelji Vrančić (nakon smrti njenog oca, Antona Vrančića 1743.). Sjedinjena obitelj imala je posjede u Zloselima (Pirovcu) i na otocima Prviću, Zlarinu i Tijatu. Franjo i Margareta imali su 3 kćeri i 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nikola Mihael, imao potomke. Nakon smrti Franje Draganića Vrančića 1799. posjed nasljeđuje najstariji sin opat dr. Petar Jeronim (Pier Girolamo) Draganić Vrančić, a nakon njegove smrti 1821. posjed nasljeđuje Faust Kazimir (Fausto Casimiro) jedan od brojnih sinova njegova brata Nikole Mihaela. Braća Fausta Kazimira, jedan od kojih je Fausto Vinzenzo, nezadovoljni, uzaludno pokreću sudski spor. Usljed poremećenih obiteljskih odnosa nakon 1821. nastaju dvije neformalne grane obitelji, i to:

– Šibensko-pirovačka grana, Kazimira Fausta Draganića Vrančića, koja će se, nakon gospođe Vesne pl. Draganić Vrančić Vrus iz Opatije (umrla 2010.) i njenog bratića Josipa Draganića Vrančića iz Trsta, koji nema sinove i nasljednike, ugasiti.

– Šibensko-prvićka grana, Fausta Vincenza Draganića Vrančića i njegovih nasljednika, neki od kojih (muški potomci) još danas žive, u Šibeniku i na Prviću.

 

Frane pl. Draganić Vrančić p. Fausta (Francesco Draganich Veranzio; 1816.-1906.) prodao je Šepurinjanima otok Tijat (uključujući i otočić Kominjicu) prema ugovoru koji je sklopljen 9. svibnja 1865.

 

Izvori: Arhiva župne kuće u Šepurini / Mladen UREM, Plemenita obitelj Draganić-Vrančić iz Pirovca, Sušačka revija br. 70/71, Rijeka 2010. /  Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993.

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Čular

..-Marko Čular rođen u Unešiću (04.03.1903.-16.04.1943.) vjenčao se 13.11.1935. u Šepurini sa Darinkom Antulov (23.01.1911.-28.08.1961.) kćerkom Ante Andrije Antulov Fantulina reč. Martin reč. Bjankov (06.01.1883.-09.09.1918.) i Matije Dumice Skroza reč. Maša (26.08.1883.-). Bio mu je to drugi brak. Prva žena bila mu je Darinkina mlađa sestra Vera Vinka (20.01.1913.-18.08.1934.; vjenčali su se 12.02.1933.; nisu imali djece). Obitelj je živjela na Srimi kamo se dvadesetih godina 20. stoljeća preselila Darinkina i Verina majka kojoj je suprug poginuo u prvom svjetskom ratu. Marko je došao ulaštvo.

 

Marko i Darinka imali su troje djece:

Marijo (14.08.1938.-)

Karmelo  (14.07.1940.-22.07.1940.)

Antula (06.05.1943.-)

 

Na drugoj slici prikazano je Mašino rodoslovlje kroz dvije generacije (Izvor: Stališ duša, prijepis)

 

Napomena: Ante Antulov zvan je Martin, pa je i na spomen ploči poginulim Šepurinjanima u prvom svjetskom ratu (na gornjoj bratskoj kući, ispred crkve sv. Jelene) napisano Antulov Martin. U starijem Stališu duša stoji slijedeći zapis: “Antulov Andrija, a zovu ga Martin Antulov Fantulin.”

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini / Ante Ukić, Korijeni : Povijesna demografija Srime, Zagreb 2004. / MKR 1919 1953 / MKV 1919.-1946.

Odlazak franjevaca s Prvića

Franjevci su napustili crkvu i samostan u Prvić Luci na kraju studenog 1939. Službu je 1. prosinca 1939. od gvardijana o. Petra Turkalja i župnog vikara o. Sebastijana Lončara preuzeo don Marko Mačinić.

Franjevci trećoredci na Prviću su boravili od 1. lipnja 1463., kada je u Luci osnovan samostan sv. Marije od Milosti. 

Fra Petar (Jure) Turkalj (vidi sliku) rođen je u Slunju 28.05.1891.. Bio je gvardijan samostana u Luci od 1925. do polovice 1926., te ponovno od 1937. (kada je protjeran iz Zadra – tada pod talijanskom upravom)  do prosinca 1939. Pritvoren je 1945., a u montiranom procesu 1946., osuđen od jugokomunističkog  sudstva najprije na sedam godina, a potom mu je kazna povećana na dvanaest godina robije s prinudnim radom. Umro je od mučenja u zatvoru u Staroj Gradiški 17.07.1948. Rehabilitiran je sudskom odlukom 2022. kada je u cjelosti poništena presuda iz 1946.

O razlozima odlaska franjevaca vidi objavu don Olega Petrovića na poveznici: https://web.facebook.com/photo?fbid=26636046622717707&set=a.908959865853069 

Izvor: Zbirka Nevena Skroze

Matične knjige u arhivi samostana Gospe od Milosti u Luci

Arhivi samostana Gospe od Milosti u Luci pohranjene su slijedeće matične knjige:

 

PRVIĆ LUKA:

MKR: 1689-1711 (glag.); 1711-1790 (glag-); 1751-1790;

1790-1812; 1812-1842, 1842-1848; 1849-1863;

1869-1874; 1901-1902; 1906-1934

MKV: 1689-1711 (glag.); 1716-1811 (glag.); 1812-1871;

1862-1878; 1878-1885; 1901-1904; 1906-1945

MKU: 1689-1711 (glag.); 1690-1710 (glag.); 1790-1812;

1812-1862; 1870-1874; 1878-1885; 1878-1885;

1900-1904; 1906-1932

Do 1859., kada je uspostavljena šepurinska župa, ove matčne knjige uključuju Šepurinjane. Zasebne matične knjige za Šepurinu vode se od 1860.

 

ZAJEDNIČKE MATIČNE KNJIGE:

MKR: 1935-1948

MKU: 1932-1948

SD   II.   1874.

SD  VI.    19. st.

SD VII.    19-20. st.

SD /nepatpuna/ 19. st. [str.11-23+108-121]

 

PRVIĆ ŠEPURINE:

MKR: 1860-1883; 1919-1953

MKV: 1919-1946

MKU: 1895-1908; 1917-1953

SD: 19. st. (od G do V i noviji popis A – F)

SD  20. st. (dvije knjige: A – J; K – Ž)

 

Ostale matične knjige za Prvić Luku i Šepurinu pohranjene su u Državnom arhivu u Zadru, Državnom arhivu u Šibeniku, Matičnom uredu u Šibeniku, a neke i u župnom uredu u Zlarinu. U murterskom Župnom arhivu nalazi se prvićka matica umrlih 1657.-1689.  (glag.).

 

Dio Stališa duša 19. st. za Šepurinu nalazi se u arhivi župne kuće u Šepurini (od A do F, stranice 3 – 173 ). Njegov nastavak (od G do V, stranice 176 – 458), kako je prethodno navedeno, je u posebnoj knjizi u samostanu u Luci. Stranice 459 – 467 su nepoupnjene. U toj knjizi, iza popisa obitelji od Grbelja do Vlahov, je i popis obitelji od A – F (stranice od 468 pa nadalje) koji je noviji od popisa obitelji A – F u prvom dijelu Stališa duša koji se nalazi u arhivi župne kuće u Šepurini.

Na zadnjoj slici prikazan je zapis o krštenju iz matične knjige 1812-1842.

 

MKR – matična knjiga rođenih (krštenih)

MKV – matična knjiga vjenčanih

MKU – matična knjiga umrlih

SD – stališ duša (popis obitelji)

 

Napomena: Ova objava mogla je biti objavljena i u rubrici Prvić Luka, ali odlučio sam popis matičnih knjiga objaviti u rubrici Stanovništvo.

Slika Gospe od Karmela iz porušene kapelice

Na putu između Šepurine i Luke, kraj ulaza u Valu. bila je kapelica koja je porušena nakon drugog svjetskog rata. Bila je jednom stranom okrenuta u pravcu Šepurine, a drugom u pravcu Luke. S jedne strane bila je posvećena Svetom Križu, a s druge strane Gospi od Karmela. Slika Gospe od Karmela iz te kapelice naslikana je u tehnici ulja na drvetu.

Uz tu kapelicu, nakon drugog svjetskog rata, porušene su i kapelice sv. Frane i sv. Luce. Kapelicu sv. Frane obnovio je p. Goroslav Vlahov (slika br. 2), a kapelicu sv. Luce obnovio je Nino Grbelja (slika br. 3). Na četvrtoj slici prikazano je mjesto gdje je nekad bila zidna kapelica Presvetog Srca Isusova.

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva

Ante Fantulin reč. Pjerin – šibenski zlatar

 Ante Fantulin reč. Pjerin (01.08.1894.-19.08.1971.) sin je Tome Antulov Fantulina reč. Mlado i Tomice Ukić (vidi rodoslovlje u rubrici Stari Šepurinjani). U njegovom primjeru svjedočimo o napuštanju dvojnog prezimena – ostalo je samo prezime Fantulin.

Po dolasku u Šibenik bio je šegrt kod šibenskog zlatara Petrića. Oženio je njegovu kćer Mariju i preuzeo zlatarnicu. Zlatarnica se nalazila u prostoru današnje poslovnice “Ghetaldusa” u ulici Kralja Tomislava u staroj jezgri Šibenika. Nakon drugog svjetskog rata zalatarnica mu je oduzetaod strane komunističkih vlasti, a Ante je završio u zatvoru. Presudu Kzp 40/46 od 20.03.1946. donijelo je Specijalno vijeće Vrhovnog suda NR Hrvatske pod predsjedanjem Ivana Pirkera. Ante Fantulin presuđen je na robiju s prislnim radom u trajanju od 12 godina, gubitak političkih i građanskih prava za vrijeme od 6 godina, na zapljenu pronađenih stvari te konfiskaciju cjelokupne imovine. Na temelju presude Kotarski narodni sud u Šibeniku donio je 12.04.1946. Rješenje Konf. 90/46-4 kojim je Anti Fantulinu konfiscirana sva imovina uključujući nekretnine u Šibeniku, Prviću, Zatonu i Vodicama.

Ante i Marija imali su tri kćere i jednog sina: Dušanka, Vjera, Branko (1935.-2019.), Nada. Sin Branko u braku nije imao djece. Vjera (23.07.1923.-02.1996.) iselila se u USA. Dvaput se udavala i zabilježena je u dokumentaciji kao Vera Vidulich i Vera Fantulin Cebalo.

Popis slikovnih priloga:

1.-3. Fotografija snimljena u foto studiju Mattiazzi  07.04.1910.

4.-5. Fotografije Ante kao vojnika

6.-8.  Fotografije iz starije životne dobi. Zadnja je snimljena je u Šibeniku u rujnu 1940.

  1. Zlatarnica 1925.
  2. Zlatarnica 1926.
  3. Središte Šibenika 1939. u kojem je bila zlatarnica
  4. Antine kćeri ispred zlatarnice 1940.
  5. Vjera ispred zlatarnice
  6. Vjera na maturalnom balu u hotelu “Krka” 16.12.1940.
  7. Nada u zlatarnici 1941.
  8. U zlatarnici 1942.
  9. Vjera 1960.
  10. Oglas iz šibenskog tjednika “Katolik” od 1. travnja 1934.
  11. Naslovnica kataloga satova, nakita i tabakera (katalog sadrži 10 listova)
  12. Papirnata vrećica za odlaganje zaprimljenih predmeta čiji je gornji dio perforiran i služi kao potvrda za podizanje predmeta
  13. Kuverta, dopisnica, garancija i potvrda sa imenom obrta
  14. Rola vrpce za zamatanje

23.-24. Razne kartonske kutije za nakit  

Napomena:

Nakon drugog svjeskog rata u Jugoslaviji je “privredni kriminal” često je bio sinonim za politički obračun s predratnim građanskim slojem – industrijalcima i trgovcima. Niz procesa temeljio se na tadašnjem Zakonu o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže (iz 1945. i 1946. godine). 

U procesima za “privrednu sabotažu” vlasnici poduzeća i trgovci optuživani su za namjerno prikrivanje robe, neopravdano podizanje cijena ili loše upravljanje oduzetom imovinom. Kazne za ova djela redovito su bile veće od 10 godina prisilnog rada, uz obaveznu konfiskaciju cjelokupne imovine. U ranim godinama NR Hrvatske, Vrhovni sud često je donosio ili potvrđivao drakonske kazne (često 15 do 20 godina robije) osobama koje su se bavile trgovinom na crnom tržištu, što se smatralo izravnim napadom na novi socijalistički gospodarski poredak (procesi protiv “špekulanata”). U gotovo svim presudama za privredni kriminal, uz dugogodišnju kaznu zatvora, izricala se potpuna konfiskacija pokretne i nepokretne imovine, čime se provodila sustavna nacionalizacija bez naknade.

Ivan Pirker je, kao sudac Vrhovnog suda, sudjelovao u nizu takvih procesa, ali i političkih procesa (bio je član sudskog vijeća Vrhovnog suda kao dopunski sudac u procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca 1946.) 

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva / Fundus Muzeja za umjetnost i obrt Zagreb (slike 19.-24.)

Časni sluga Božji o. fra Ante Antić

Ante Marko Antić rođen je u Šepurini 16.04.1893. (gdje mu je majka boravila prije poroda, vjerojatno radi boljih uvjeta nego u kući u Zatonu) kao šesto dijete Tome (1860.-1900.) i Tade (1865.-1927.) rođ. Vlahov. Tome i Tade Imali su desetero djece od kojih je troje umrlo vrlo mlado. Nakon krštenja 08.05.1893. Tome i Tade s Antom se vraćaju u Zaton.

Antin pradjed Tome sagradio je u u Zatonu prizemnicu u kojoj je povremeno boravio radi obrađivanja zemlje koju je tamo imao, a djed Mate i djedov brat Ante preselili su se u Zaton. U Zaton se udala i Matina i Antina sestra Cvita.

Sedamdestih godina 19. stoljeća Stališ duša bilježi u Zatonu šest obitelji ove loze Antićevih: Mate i Ivanica Kursar, Matin sin Šime Nikola i žena mu Jelena Martinović, Matin sin Tome i žena Tade Vlahov, sin Šime Nikole Mate i žena Vica Antulov Fantulin, Matin brat Ante i žena Katarina Paškov te Šime sin Marka i Antice Šikić i žena mu Mare Vlahov.

Antin otac Tome umro je 1900. i majka mu je ostala sama sa sedmero djece od kojih će dvoje ubrzo umrijeti.

Nakon šest godina pučke škole u Zatonu, početkom kolovoza 1905. Ante odlazi u Franjevačko sjemenište u Sinju i pohađa šestogodišnju Franjevačku gimnaziju. U novicijat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na Visovcu ušao je 17.09.1911. Oblačeći redovnički habit uzeo je redovničko ime fra Ante kojem je 17.09.1912., polažući prve zavjete, dodao ime Marija u znak pobožnosti Djevici Mariji.

Dvogodišnji studij filozofije završio je u Franjevačkom učilištu u Zaostrogu 1912.-1914., a teologiju na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj 1914.-1918. Kao student prve godine filozofije primio je 21.12.1912. tonzuru (ostrig) i niže redove u samostanskoj crkvi u Makarskoj. Redovničke zavjete položio je u Makarskoj 01.11.1915.. Red subđakonata podijeljen mu je 07.11.1915. u  Makarskoj. Sveti red đakonata primo je 24. 09.1916. u Makarskoj, a za svećenika zaređen je 29.07.1917. u crkvi franjevačkog samostana sv. Lovre u Šibeniku. Po svećeničkom ređenju fra Ante Antić postaje otac Antić. Mladu misu slavio je 05.08.1917. u crkvi sv. Jurja u Zatonu (vidi sliku). Studij je završio 03.05.1918. Od 13.12.1917. bio je pomoćnik magistra bogoslova fra Grabića u Makarskoj. Zbog nedostatka profesora na bogosloviji krajem 1918. djeluje i kao lektor. U svibnju 1919., uz naslov ispovjednika, imenovan je ispitateljem slučajeva, lektorom teologije i drugim magistrom bogoslova. U ljeto 1919. zbog narušenog zdravlja odlazi na oporavak u Imotski. Nakon oporavka, početkom 1920. odlazi na Visovac gdje djeluje kao ispovjednik novaka i pomoćnik magistra Bilušića. Od srpnja 1920. magistar je novaka i diskret u Zaostrogu. U listopadu prestaje obavljati tu službu zbog zdravstvenih problema. Od polovice siječnja 1921. ponovno je u službi pomoćnika magistra fra Petra Grabića u Makarskoj i djeluje kao lektor. Nakon što je fra Grabić izabran za provincijala, Antić je 10.11.1925. imenovan magistrom klerika. Tu službu magistra (odgojitelja) klerika obavljao je u Makarskoj do 1946,. a potom u Zagrebu do 1956. Nakon što je oslobođen magistarske službe nastavlja djelovati kao nastavnik na bogosloviji i gimanziji od 1956. do 1958. Do smrti je u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu obavljao službu ispovjedi i duhovnog vođe. Na glasu svetosti (fama sanctitatis) umro je u Zagrebu, u tom samostanu, 04.03.1965. Pokopan je 8. ožujka na groblju Mirogoj, a 15.12.1970. posmrtni ostatci preneseni su u kriptu crkve Majke Božje Lurdske. Fra Ante Antić je poznat kao “dobri otac”, ispovjednik i uzor kršćanske predanosti. U montiranom procesu 1947. bio je jedan od uhićenih fratara samostana. Mjesec dana proveo je u pritvoru, ali nije izveden na suđenje. U tom montiranom komunističkom procesu dvoje fratara osuđeno je na smrt, a četvero na teške robije.

Kauza (istražni kanonski proces) za beatifikaciju i kanonizaciju o. Ante Antića otvorena je u studenom 1984. Prva kauza (o životu, krepostima i glasu svetosti) završena je 08.05.1995. Druga kauza (o vjerojatnom Božjem čudu po njegovu zagovoru) trajala je od 1998. do 2000. Dekret o krepostima (Decretum super virtutibus) odobrio je papa Franjo  05.05.2015.

U Šepurini na rodnoj kući o. Ante Antića postavljena je spomen ploča (vidi sliku). Spomen ploča postavljena je i na kući u Zatonu, a u Zatonu je uređena i “Staza fra Ante Antića” od središta mjesta do vrha brda Rasovač (vidi slike).

Svake godine, o obljetnici smrti 4. ožujka, proslavlja se Antićevo. Slavi se kao dan molitve, sjećanja na život fra Ante Antića i njegova pravila “Bog moj i sve moje”. Antićevo  se najsvečanije obilježava u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Godine 2026. prvi put je organizirano hodočašće u Šepurinu na razini Vodičkog dekanata. Na svečanom misnom slavlju u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije okupilo se oko 400 vjernika.

Službeno glasilo Vicepostulature je “Časni sluga Božji, dobri otac Antić”.

Brojni likovni umjetnici izradili su portrete i reljefe s likom o. Ante Antića. 

O fra Anti Antiću postoji brojna literatura od čega izdvajamo:

Dobri otac Antić : Treptaji srca među tvornicama / Ante Katalinić. – Split : List ˝Marija˝ ; 1967. – (Knjižnica Marije / List ˝Marija˝ ; knj. 1)

Svjetlo u tami : kratki životopis oca fra. Ante Antića / Natko Faranetić. – Split : R. Tomić, 1969. ([Split] : Slobodna Dalmacija). – (Knjižnica Marije / R. Tomić ; knj. 4)

Željan Boga : osobni pristup fra Anti Antiću / J. Šimunov. – Zagreb : izd. Vicepostulatura, 1972.

Suvremena služba vječnosti : život i rad o. fra Ante Antića / [odgovara Roko Tomić]. – Zagreb : Vicepostulatura, 1978. 

Zaljubljenik sakramenta pomirenja / Ladislav Marković. – Zagreb : Vicepostulatura, 1980. 

Tješitelj čudotvorni : životni put fra Ante Antića / Živko Kustić. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjeg o. Ante Antića, 1989. (Zagreb : Zagrebačka tiskara) 

Karizme, lik i djelo sluge Božjega o. Ante Antića : zbornik radova prvog simpozija održanog u prigodi 25. obljetnice blažene smrti o. Ante Antića u Zagrebu (od 2. do 4. ožujka 1990.) / [glavni i odgovorni urednik Vladimir Tadić]. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Antića ; 1991. ([s.l. : s.n.]). – (Knjižnica Vicepostulature i glasila Dobri otac Antić)

Antićeva baština u duhovnoj obnovi Hrvatske : zbornik radova Drugog znanstvenog zbora održanog u prigodi 100. obljetnice rođenja o. fra Ante Antića (1893. – 1993.), Split, od 3. do 6. lipnja 1993. / [glavni i odgovorni urednik Vladimir Ante Tadić]. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Antića, 1994. (Zagreb : Kratis). – (Knjižnica Vicepostulature i glasila Dobri otac Antić)

Ljubomir Antić, “Društvene i političke prilike u Šepurini i Zatonu u vrijeme Antićeva rođenja”, Antićeva Baština, Zagreb 1994, 37

Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić : znanstveni skup, Zagreb, 2. do 4. ožujka 1995. u prigodi 30. obljetnice smrti sluge Božjega o fra. Anti Antiću / [glavni i odgovorni urednik Vladimir Ante Tadić ; Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. fra Ante Antića, 1996. (Zagreb : Kratis) 

Dobri i vjerni sluga : život i duhovni rast sluge Božjega fra Ante Antića : (1893.-1965.) / Matej Kuhar-Cuccari ; [s talijanskog preveli Stjepan Vučemilo i Petar Milanović-Trapo]. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega o. fra Ante Antića, 1998. (Zagreb : Kratis).

Kristu suobličen : život i vrline fra Ante Antića : (1893.-1965.) / Vicko Kapitanović. – Split : Katolički bogoslovni fakultet, Katedra crkvene povijesti ; Zagreb : Vicepostulatura o. fra Ante Antića, 2004.

Časni sluga Božji dobri otac Antić : glasilo Vicepostulature sluge Božjega fra Ante Antića / [glavni i odgovorni urednik Josip Šimić]. – Split : Provincijalat Provincije presvetog Otkupitelja, 2004. 

Svećenik sam Kristov : izbor iz pisama svećenicima / Ante Antić ; priredila Marija Asumpta Strukar. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega oca fra Ante Antića, 2010.

Milosrđa djelitelj : preostali ulomci iz pismene ostavštine časnoga sluge Božjega fra Ante Antića / S. Marija Asumpta Strukar. – Zagreb : Vicepostulatura sluge Božjega oca fra Ante Antića, 2019.

Časni sluga Božji Ante Antić: Miljokazi na putu života, Pisma vjernicima (Priredili: Ivan Macut – Dinko Aračić), Zagreb, 2022.

U slikovnim prilozima dan je izvod iz Stališa duša od druge polovice 19. stoljeća. U izradi prikazanog rodoslovlja, uz taj popis obitelji, korišten je i Stališ duša s početka 19. stoljeća te matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih.

 Izvori:

Stališ duša početak 19. stoljeća (DAZD)

Stališ duša od druge polovice 19. toljeća (Arhiva župne kuće u Šepurini)

Matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih

Kristu suobličen: život i vrline fra Ante Antića : (1893.-1965.) / Vicko Kapitanović. – Split : Katolički bogoslovni fakultet, Katedra crkvene povijesti ; Zagreb : Vicepostulatura o. fra Ante Antića, 2004.

 

Napomene:

– Novicijat kod franjevaca je jednogodišnje intenzivno razdoblje kušnje i priprave za redovnički život, 

prema pravilima sv. Franje i Zakoniku kanonskog prava. Oblačenje habita označava službeni ulazak u novicijat. Franjevački habit je obično smeđe boje, a sastoji se od tunike, kapuce (kapuljače) i korde – bijelog konopa s tri čvora koji simboliziraju zavjete: siromaštvo, čistoću i poslušnost.Nakon uspješnog novicijata, kandidati polažu prve privremene zavjete (siromaštvo, poslušnost, čistoća) čime postaju privremeni članovi provincije.

– Magistar novaka odgaja kandidate u prvoj godini (novicijatu).

– Magistar klerika je odgojitelj i duhovni pratitelj mlađih franjevaca – bogoslova (klerika) koji su već položili prve zavjete i studiraju teologiju te se pripremaju za svećeničko ređenje.

– Predkoncilski sustav primanja svetog reda uključivao je nekoliko stupnjeva. Prvi korak prema svećenstvu bio je primanje je tonzure (ostriga), međutim taj korak još ne znači primanje nekog stupnja svetog reda. Tek nakon tonzure slijedi primanje nižih redova: ostijarij (vratar), lektor (čitač), egzorcist (zaklinjač) i akolit (poslužitelj). A zatim slijede viši redovi: podđakonat, đakonat, svećenički red (prezbiterat) i episkopat. U današnjem ustrojstvu ukinuta je tonzura te niži redovi ostijarijat i egzorcistat, a lektorat i akolitat postali su službe. Također je dokinut podđakonat. 

– U procesu beatifikacije i kanonizacije postoje četiri stupnja: Sluga Božji (lat. Servus Dei), Časni sluga Božji (lat. Veneratus), Blaženik (lat. Beatus) i  Svetac (lat. Sanctus). Osoba nosi titulu “Sluga Božji” od otvaranja kauze, a nakon potvrde o krepostima postaje “Časni sluga Božji”. Slijedi beatifikacija (ako se dokaže i prizna čudo po zagovoru kandidata), kada papa potvrđuje da je osoba u raju i može posredovati za molitelje.- osoba dobiva naslov “Blaženi”. Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje dotadašnjeg blaženika svetim (uvjet je postojanje čuda koje se dogodilo nakon beatifikacije). 

– Samostan s kapelom Majke Božje Lurdske izgrađen je u Zagrebu Vrbanićevoj ulici 1932., a blagoslovio ga je nadbiskup Antun Bauer. Nadbiskup Alojzije Stepinac utemeljio je 08.12.1942. župu (odvojivši je od Župe sv. Petra u Vlaškoj) i povjereio je franjevcima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Crkva Majke Božje Lurdske građena je u dva dijela: kriptu je blagoslovio zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac 1937., a crkvu, nakon dugih desetljeća gradnje, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 2023.

Potvrda iz 1906. o uplati doprinosa za izgradnju mula

Potvrda od 16. veljače 1906. o uplati 70 kruna koje je uplatio Antulov Fantulin Bare p. Mate (Mile). Na potvrdi je pečat župnog ureda. Obveza uplate novčanog doprinosa vidljiva je u popisu iz 1905. (vidi prvu objavu u rubrici Stanovništvo). Bare Fantulin naveden je pod rednim brojem 167. Najviši iznos od 70 kruna pojedinačnog doprinosa određen je samo za devet šepurinskih starješina među kojima su tri brata Fantulina :

Paško Mijat p. Mije

Šime Vlahov p. Pave

Martin Vlahov p. Ive

Tome Vlahov reč. Fogulo

Tome Kursar p. Cvitana

Frane Fantulin p, Mate (Mile)

Bare Fantulin p. Mate (Mile)

Ive Fantulin reč. Bijanko p. Mate (Mile)

Luka Vlahov p. Pere

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva

Spomen križ na Velikoj Glavi

Proslava 1900. godišnjice Isusove smrti održana je u Katoličkoj Crkvi 1933. i 1934. godine, u vrijeme pontifikata pape Pia XI. koji je proglasio to razdoblje izvanrednom Svetom godinom (Jubilejem otkupljenja).  Izvanredni jubilej u čast 1900 godina od Kristove smrti i uskrsnuća papa Pio XI. proglasio je 6. siječnja 1933. bulom Quod Nuper. Jubilarna godina započela je 1. travnja 1933. (otvaranjem Svetih vrata i početkom posebnih pobožnosti) i trajala je do 2. travnja 1934. U mnogim župama su se, u spomen na taj jubilej, podizali zavjetni križevi i gradile kalvarije. Tako su i Šepurinjani odlučili podići zavjetni, spomen križ na Velikoj Glavi (oko 120 m visine), najvišoj točki otoka Tijata, koja dominira cijelim šibenskim otočjem.

Članovi promicateljnog odbora bili su: župnik don Ivan Barulić, Ivan Antić p. Paške, Zore Vlahov, Marko Kursar, Ivan Mišurac p. Luke, Mate Skroza ml., Ante Vlahov p. Ante, Jere Antulov, Petar Kursar, Ante Paškov Tomin, Marinko Antić Poluš, Tome Fantulin reč. Mlado (28.12.1866.-17.09.1943.) i Ive Franić p. Andrije. Na sastanku promicateljnog odbora 26.11.1933. izabrana je stalna uprava  za podignuće križa: predsjednik don Ivan Barulić, podpredsjednik Jere Antulov, tajnik Petar Kursar i blagajnik Ivan Antić p. Paške. Kao počasni  predsjednik izabran je o. Ambroz Vlahov koji je u to vrijeme boravio u Zagrebu. O. Ambroz Vlahov predsjedao je drugom i trećom sjednicom odbora 29.07.1934. i 12.08.1934. Prikupljeni novac polagan je na poštansku štednu knjižicu.

Troškovnik za podignuće križa izradio je zidar Ante Tikulin. Izrađena skica uključivala je 3 m podnožja sa oltarom i križ 4 x 2 m s kvadratom od 40 cm. Ukupan trošak po troškovniku iznosio je 4268 dinara, koji će biti umanjen materijalom koji će dati seljani i njihovim dnevnicama.Prema zapisniku sa druge sjednice Odbora, odbornici su sa  majstorom Tikulinom bili na Tijatu 28.07.1934.

Željezni križ izrađen je u bravarsko-mehaničkoj radionici Pavla Goleša u Šibeniku po cijeni od 2500 dinara franko šibenska riva. Ostali materijal (cement, daske i dr.) nabavljen je od tvrtke A. Matačić i drug iz Šibenika po cijeni od 894,20 dinara.

Za nadzor radnika imenovani su odbornici: Ivan Mišurac p. Luke, Ivan Antić p. Paške i Tome Fantulin reč. Mlado.

Prilikom izrade temelja, nakon što je raskrčen teren, pronađena s dva groba, na jednoj nadgrobnoj ploči bio je natpis na glagoljici, a druga je bila bez natpisa. 

Detalji procesije i blagoslova križa dogovoreni su na trećoj sjednici Odbora 12.08.1934.

Blagoslov postavljenog križa obavljen je u nedjelju 19.08.1934. Na dan blagoslova oko 8 ujutro velika procesija krenula je iz župne crkve, pa brodovima do Tijata. Nakon blagoslova križa održana je sveta misa, a potom je uslijedilo odrješenje za pokoj duša onih na čijim je grobovima saliveno betonsko postolje križa.

Ukupan trošak podignuća križa iznosio je 4067 dinara.

Križ je postavljen kao znak vjere i zavjeta Šepurinjana koji su vlasnički i posjedovno vezani uz otok Tijat. Bio je potreban veliki trud da se materijal za postolje i željezna konstrukcija križa prevezu preko mora i ručno izvuku na vrh Velike Glave (pogotovo jer ne postoji put do vrha).

Na križu je uz akronim INRI i natpis 3.3.1933. Ovo se obično navodi kao datum podignuća križa. Međutim, kako je vidljivo iz dokumenata, križ je podignut i blagoslovljen 1934. Natpis označava devetnaest stoljeća od Kristova raspeća 33.-1933. ili datum zavjeta župe da će se podići križ.

U slikovnom dijelu objave, nakon dvije fotografije sa blagoslova, prikazana je i knjižica sa svim zapisnicima Odbora. O podignuću križa na Tijatu objavljeno je nekoliko članaka u šibenskom tjedniku “Katolik” 1934. koje također prilažemo (prva dva članka objavljena su u broju 6 od 01.04.1934., a druga dva članka u broju 14 tjednika od 19.08.1934.). Oglas Golešove radionice je iz lista “Katolik” od 21.03.1940.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

error: Content is protected !!