Miro Vlahov – Moje rodno misto

Miro Vlahov, rođen 1956., umirovljeni pomorac, plodan je šepurinski pjesnik. Do sada je objavio tri zbirke pjesama pod nazivom °Šepurina u srcu°, od kojih nove zbirke imaju svoj podnaslov (studeni 2021., °Brod o’  kamena° – prosinac 2021., °Svi moji vapori° – travanj 2025.)

Predstavljamo njegovu pjesmu °Moje rodno misto° – početnu pjesmu iz prve zbirke. Pjesmu je uglazbio Mladen Miš (prilagdivši neke stihove glazbenoj verziji). Ovdje donosimo originalni tekst autorove pjesme i uglazbljenu verziju. Pjesmu rado pjevaju lokalni pjevači.

Seksualnost u šepurinskom govoru

Izvori:

–  Ante Kursar, O šepurinskom govoru (Iz gramatike i čitanke), Čakavska rič Vol. IX

   No. 2 (str. 3-49.) 1979.

– Ante Kursar, Zabilješke o govoru u Šepurini na otoku Prviću, Čakavska rič Vol. II  No. 2    

  (str. 113-154.) 1972.

– Ante Kursar, Povidanje najmenice Šimake, monodrama, Književni krug Split 1984.

 

Kanonska vizitacija biskupa Nikole Divnića župi Prvić 1769.

U matičnoj knjizi krštenih župe Prvić 1751.-1790., iza zapisa o krštenju Marka sina Mate Franića u lipnju 1769., stoji zapis šibenskog biskupa iz kojeg možemo iščitati:

Dana 19. lipnja 1769  biskup Nikola Divnić, obavljajući kanonsku vizitaciju, naredio je, pod prijetnjom kazni, župniku župe Prvić Anti Liviću, kako ubuduće postupati u vezi krštenja. Naredbom je naloženo da se djeca nakon rođenja bez odgađanja donose u župnu crkvu, gdje se treba obaviti obred krštenja, te da se to odmah zabilježi u ovoj knjizi krštenih.

Nikola Divnić (1715.-1783.) bio je šibenski biskup od 1766. Zapise fra Ante Livić u maticama župe Prvić nalazimo 60-tih i početkom 70-tih godina 18. stoljeća.

 

Izvor: Matična knjiga krštenih župe Prvić 1751.-1790.

Epidemija velikih boginja 1797.

Prvi zapis o velikim boginjama (varioli) kao uzroku smrti datiran je 2. ožujka 1797., a posljednji 19. kolovoza 1797. U tom razdoblju evidentirano je ukupno 77 umrlih od čega se za 50 izrijekom kao uzrok smrti navodi variola. Pretežno je riječ o djeci. Vjerojatno je broj umrlih od variole veći za još desetak osoba samo što kod njih nije naveden uzrok smrti.

Izvor: Marična knjiga umrlih 1790.-1812.

Sječa Tijata tijekom prvog svjetskog rata

Zelen (Tiat), Tihat, Tiat, Thiat, Thijat i Tijat različiti su nazivi pod kojima je ovaj otok zabilježen u dokumentima tijekom povijesti. Otok je od 1865. vlasništvo Šepurinjana koji su ga kupili od Frane pl. Draganića Vrančića p. Fausta.

Najveći dio otoka je jedna čestica br. 2360/1 zvana gaj ili gora (cca 78% površine otoka) koji je bio jedan od najvažnijih resursa za lokalno stanovništvo kako prije kupoprodaje tako i nakon toga. Samo ime otoka govori da je otok bio bogat raslinjem koje se koristilo za ogrijev, brodogradnju i paljenje vapnenica.

Tijekom prvog svjetskog rata vladala je velika oskudica tako da su Šepurinjani posjekli ćitav Tijat  što je vjerno u svojoj pjesmi “Tijat” 1962. opisao Vladimir Marcelin reč. Miro Mišurac (1908.-1977.). Iako pjesma pripada u rubriku °Poezija šepurinskih pjesnika° ipak je objavljujemo ovdje.

Posječena drva Šepurinjani su prodavali u Šibeniku i tako preživljavali teške ratne godine.

Iz dopisnice koju je Marketa poslala 26.01.1918. mužu Ivanu Skrozi, tada vojniku, saznajemo da su se drva prodavala po 10 soldi za kilogram. Premda je još od 1892. službena austro-ugarska valuta  bila kruna (1 K = 100 helera/filira/novčića), stara valuta fjorin (forinta/gulden – 1 fiorin = 100 soldi) u narodu se i dalje često koristio kao stara navika ili računska jedinica za usporedbu vrijednosti. Naznačena cijena od 10 soldi,  preračunato znači 20 halera (filira), odnosno 0,20 kruna po kilogramu.

O pjesniku vidi objavu °Braća Mišurac° u rubrici °Znameniti Šepurinjani°.

 

Izvori: Ostavština Mira Mišurca / Zbirka Mladena Cukrova

Kip sv. Nikole u šepurinskoj župnoj crkvi – Zavjetni dar Filipa Vlahova reč. Kumpa

S lijeve strane svetohraništa (tabernakula) u šepurinskoj žjupnoj crkvi stoji kip sv. Nikole. Taj kip je zavjetni dar Filipa Vlahova reč. Kumpa sina Frane i Matije Kale (20.06.1875.- 07.03.1954.). Filip je bio emigrant u Zapadnoj Australiji, a tijekom prvog svjetskog rata interniran je  u australskim logorima. Deportiran je 18.09.1919.

Šepurinsko Crkovinarstvo na svojoj skupštini održanoj 6. prosinca 1920. donijelo je odluku da se primi kip sv. Nikole u vlasništvo šepurinske crkve koji je svojom izjavom od 5. prosinca 1920.g. darovao Filip Vlahov p. Frane reč. Kumpa.

U svojoj izjavi Filip navodi (prikazana Crkovinarstvu 5. prosinca i zavedena pod br. 19):

“Uglednom Župskom Crkovinarstvu u Mjestu

Podpisani otrag nekoliko godina, kad sam bio u tuđini Australiji, zavjetovao sam se u mojoj prigodi na rađi sv. Nikoli, da mi pomože, te u čast Istoga, da ću nabaviti kip – sliku, koju ću darovati crkvi u mojem rodnom mjestu.

Ovo nekoliko godina, od kada je nabavljen kip sv. Nikole i donesen u crkvu, ja sam o mojem trošku oskrbljivao sa svječami i kandelom sliku Sveca, te na dan Istoga plačao sv. misu i funkciju mjesnom Župniku ili Zamjeniku, a da bude naminjena za obče dobro cijele župe.  

Pošto sada moje okološtine, u ovim skupočama, mi nedopuštaju uzdržati i snositi godišnje troškove, podpisani dariva  Župskoj Crkvi kip sv. Nikole sa svom pripravom što se tu nalazi, eda crkovinarstvo unapried bude uzdržavati kao i ostale oltare, a opet, ja ukoliko budem mogao doći ću u susret.

U Prvić Šepurini 5. Prosinca 1920.

+ Filip Vlahov p. Frane v.r. “

 

Priložena fotografija Filipa je iz australskog koncentarcijskog logora.

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Udžbenik matematike Ive Skroze iz 1881.

°Treća Računica za pučke učione° bio je udžbenik matematike za treći razred pučke škole. Autor te serije udžbenika bio je slovenski matematičar i pedagoog dr Franc Močnik. Nakon uvođenja hrvatskog jezika u dalmatinske škole 1870-ih i 1880-ih, udžbenici su tiskani u Beču na hrvatskom jeziku.

Zadaci u °Računicama° bili su praktični i prilagođeni svakodnevnom životu. Primjerice, učenici su kroz zadatke učili Izračunavati prinose u poljoprivredi (masline, vino, žito), računati troškove male trgovine i sajmovanja te izračunavati kamate.

Ovdje prikazana °Računica° imala je ukupno 59 stranica. Radi primjera, prikazano je nekoliko stranica.

 

Ive Skroza sin Ivana Tome reč. Vid i Cvite Franić (01.01.1870.-) ꝏ Marketa Grubelić reč. Tadinova kćer Jure i Matije Grbelja (20.07.1870.-1956.). Ive i Marketa nisu imali djece.

 

Izvor: Zbirka Mladena Cukrova

Šepurina 1929.

Nakon mise mještani okupljeni na Šepurini dok svira tamburaški zbor.

Šepurina 1939.

Zgrada škole tada još nije bila dovršena. Murva ispred Barišine kuće još je mala.

 

 

Gujin muja

Još krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 19. stoljeća Šepurinjani su upućivali molbe pomorskim vlastima (c.k. Pomorska Vlada u Trstu) za izgradnju novog lukobrana za zaštitu šepurinske luke. Nakon brojnih komisija koje su obilazile mjesto napokon je 1905. izrađen nacrt, uz suglasnost mještana, budućeg lukobrana. Predviđen je lukobran s jugoistočne strane, oko 100 m udaljen od postojećeg pristaništa, u dužini od 100 m prema jugozapadu (radi zaštite od juga) sa krakom od 50 m prema sjeveroistoku (radi zaštite od sjeverozapadnjaka). U svrhu izgradnje od seljana je prikupljen doprinos u iznosu od K 8000 (vidi objave °Imenik šepurinskih obitelji 1905.° u rubrici Stanovništvo i °Potvrda o uplati doprinosa za izgradnju mula° u rubrici Dokumenti).

Pripremni radovi za Izgradnju lukobrana započeti su 01.08.1910., a sama izgradnja 1912. Međutim, umjesto projektiranog lukonbrana, izgrađen je krnji lukobran, preko 200 m od postojećeg pristaništa i to u dužini od svega 85 m samo prema jugozapadu. Gradnja se odvijala sporo te je, po nekim napisima, početkom 1915. bilo napravljeno svega oko pola posla, a jugo je, u međuvremenu, odnijelo preko 30 m škuljera.

Zbog izmjenjenog lukobrana u odnosu na projektirani, zalaganjem zastupnika dr Dulibića, seljanima je vraćen predujmljeni doprinos od K 8000.  

Lukobran je gradio poduzetnik Mate Alfier, a nadzornik gradnje bio je Gujina po kojem i danas nosi neslužbeni naziv.

Gradnja je završena tijekom prvog svjetskog rata, vjerojatno 1916.

 Na mjestu novog lukobrana postojala je ranije tzv. °Mišurćeva riva°. Rivu su 1890. napravila, ispred svoje kuće, braća Luka (27.09.1847.-24.07.1923.) i Cvitko Mišurac (11.04.1851.-24.01.1925.), a bila je površine oko 200 četvornih metara. Kako je prilikom gradnje lukobrana iskoršten kamen s te rive braća su tražila naknadu od c.k. Pomorske Vlade u Trstu i dozvolu za izgradnju kućice za prodaju na novom lukobranu. O tome donosimo tri dokumenta u slikovnim prilozima.

O gradnji lukobrana opširan članak objavljen je 25.02.1915. u šibenskom dnevniku  °Hrvatska misao°. U uvodnom dijelu članka ističe se kako je Šepurina mjesto sa skoro dvije tisuće stasnovnika, koji se uglavnom bave vinogradarstvom i maslinarstvom. U dobrim godinama proizvodilo se do 16000 hl vina i do 6000 kvintala ulja. U zadnjih deset godina zbog žiloždere seljani su osiromašili, a mnogi odselili. Oni koji su ostali pokušavaju obnoviti vinograde američkom lozom. Nevolja je i nedostatak ulja jer su se masline vadile radi razvoja vinogradarstva. Šepurina je imala oko stotinu brodova.

Šepurinska pristaništa (s jedne i s druge strane otoka) koristila je i austro-ugraska mornarica (kao i sve mornarice nakon toga).  

Gujin muja djelomično je oštećen u savezničkom bombardiranju Šepurine 11.05.1944. Meta napada bio je njemački brod privezan uz lukobran. Oštećenje je popravljeno nakon drugog svjetskog rata, a i danas je vidljiva razlika u pokrovnom kamenu oštećenog i ostalog dijela mula.

Izvori: Zbirka Njegoslava Mišurca / °Hrvatska misao° 25.02.1915.     

 

Razglednica iz 1908.

Pogled na Šepurinu i akvatorij luke prije izgradnje lukobrana.

Zadnja kuća desno je kuća Markiola Mišurca, a kuća prije nje je kuća braće Luke i Cvitka Mišurca.

Pismo c.k. umirovljenog oružnika Dominika Kursara reč. Skender 1888.

Dominik Kursar reč. Skender sin Ivana i Tomice Petre Vlahov (05.05.1856.-), ranjen, piše 20.01.1888. pismo svom zetu Juri Kursaru, mužu sestre Antice, iz civilne bolnice u Dubrovniku. Riječ je pravoj drami koju, on kao ranjenik, proživljava s mladom na umoru. Po dopuštenju biskupa Vodopića oženio ju je na bolesničkoj postelji.

Dominik (Dume) je vjerojatno stradao u nekom sukobu s naoružanim odmetnicima i hajducima u pograničnom pojasu između hercegovačkih okruga (Trebinje, Bileća) i dalmatinskog zaleđa (Konavle, dubrovačko područje). Naime, nakon gušenja Hercegovačkog ustanka 1882., u nepristupačnim i krševitim predjelima istočne Hercegovine (pogotovo uz granicu s Crnom Gorom) preostale su brojne hajdučke i odmetničke skupine koje su se nastavile skivati i povremeno izvoditi gerilske napade na austrougarske patrole, žandarmerijske postaje i poreznike.

Suvremena Zemaljska bolnica na Boninovu u Dubrovniku otvorena je 26.06.1888. Kako je pismo pisano u siječnju to znači da se Dominik liječio u bolnici Domus Christi (Dom Gospodnji), koja se nalazila unutar zidina stare gradske jezgre Dubrovnika.

 C. k. oružnik označava pripadnika žandarmerije. Oružništvo je bilo dio oružanih snaga, u mirnodopsko doba podređeno civilnim vlastima. Glavne zadaće oružništva bile su suzbijanje kriminala, patroliranje, hvatanje bjegunaca i osiguravanje granica. Carsko-kraljevsko (c. k.) oružništvo u Dalmaciji djelovalo je prema Oružničkom zakonu od 26.02.1876. (njem. Gendarmerie Gesetz). Za Dalmaciju bilo je ustrojeno c. k. Oružničko krilno zapovjedništvo br. 6 u Zadru koje je bilo podijeljeno na manja podzapovjedništva (u većim gradovima) te na brojne lokalne oružničke postaje (Gendarmerieposten) raspoređene po selima i ključnim točkama duž granice.

Ivan Kursar sin Ante i Ivke Jadrešić (15.03.1815.-15.09.1860.) ꝏ 06.11.1845. Tomica Petra Vlahov kćer Tome i Franke Grubelić (14.12.1823.-02.08.1876.)

Antica Kursar (12.06.1849.-12.03.1922.) ꝏ 15.11.1876. Jure Kursar (07.04.1834.-06.07.1917.); imali su petero djece. Juri je to bio drugi brak (prva žena – Dumica Antulov Fantulin kćer Mate i Dumice Skroza; imali su sedmero djece). I Antici je to bio drugi brak (prvi muž Martin Grisogono Antić; imali su jedno dijete koje je umrlo).

Mate Vodopić bio je dubrovački biskup 1882.-1893. Bio je i knjževnik (pripovjesti °Robinjica°, °Tužna Jele°).

Izvori:

Zbirka Mladena Cukrova / MKR 1830.-1859. / MKV 1812.-1871. / MKV 1860.-1898.

Prvo školsko zvono 1877.

Pučka škola u Šepurini počela je s radom u jesen 1877. Bila je to dvogodišnja pomoćna škola (scuola ausiliare). Prve školske godine 1877/78. u dva odsjeka bilo je upisano 44 učenika rođenih 1866.-1872. Prvi učitelj bio je svećenik Frane Stermić, a nakon njegovog premještaja učitelj Juraj Baldoni. Popis prvih učenika pučke škole u Šepurini naveden je u Šepurinski zbornik, Slavica Vlahov, ur. (1998. [i. e.] 1999.), str.101.

Pomoćne škole osnivale su se u manjim, izoliranim ili ruralnim dalmatinskim mjestima (poput sela na otocima ili u zaleđu) koja nisu imala uvjete, sredstva ili dovoljan broj djece za otvaranje redovite pučke škole. Učitelji u takvim školama najčešće su bili lokalni župnici ili kapealani.

U spomen na tu prvu pučku školu u Šepurini donosimo pjesmu Antice Ukić “Prvo školsko zvono 1877.”   

Antica Vlahov reč. Šalvinova kćer Marijana Vlahova i Vice Skroza (01.02.1928.-) bila je udana za Nikolu Ukića reč. Kafin sin Paška i Silvestre Skroza (05.12.1924.-28.01.2012.). Antica je bila učiteljica u Šepurini 60-tih godina 20. stoljeća.

 

Izvor: Zbirka Jadranke Bilić

 

Kipovi Gospe u šepurinskoj župnoj crkvi

U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije tri su Gospina kipa – Gospe od ružarija iz Pompeja, Gospe Lurdske i Gospe od začeća.

Kip Gospe od Pompeja pribavljen je 1897. dok je u Šepurini župnik bio don Krsto Bukić. Izrada kipa financirana je doprinosima seljana po 20 i 30 novčića. Napravio ga je jedan splitski majstor. Kip je dovezen u Šepurinu parobrodom* 6. svibnja, a na dočeku se okupilo mnoštvo svijeta. Slavljem, misom i procesijom svečano je 8. svibnja proslavljen blagdan Gospe od Pompeja. Kip je donesen u novu crkvu i smješten je na desnom bočnom oltaru (gledajući prema glavnom oltaru) . O ovome je pjesmu napisao Vicko Mišurac – “Na prvu godišnjicu donošenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.” Pjesma je dio zbirke “Svom rodnom selu” (vidi objavu u rubrici Poezija šepurinskih pjesnika / Vicko Mišurac – Zbirka “Pjesme svom rodnom selu” – 1. dio).

Sve do 60-tih godina 20. stoljeća u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na desnom zidu od ulaza i škropionice stajao je kip Gospe Lurdske, a na suprotnom zidu stajao je kip Gospe od začeća.  Ta dva kipa bila su u drvenim ostakljenoim okvirima pričvrćenim na zidove. Danas su oba kipa smješetena u sakristiji.

Na slikama su prikazani oltar s kipom Gospe od Ružarija, kip Gospe Lurdske zasebno i  zajedno s kipom Gospe od začeća.

* Parobrod, koji se spominje u pjesmi, vjerojatno bio “Primo” (ex “Šibenik”, ex “Augusta”) u vlasništvu tvrtke Pio Negri & comp. iz Šibenika koja je od 1892. održavala redoviti obalni promet, prevozeći putnike i poštu prema šibenskim otocima i prema Vodicama i Tisnom. Negrijevu flotu, na kraju stoljeća, činili su još brodovi “Iniziatore”, “Tommaseo” i “Krka”, a od 1898. i “Zlarin” (Ante Adum kupio je 1897. parobrod “San Nazario“ i preimenovao ga u “Zlarin”. Kako nije uspio osnovati vlastito dioničko parobrodarsko društvo, brod je 1898. priključio floti Pia Negrija).

 

Mate Mišurac – Pjesma šepurinskih djevojaka

Pjesmu je Mate napisao 1924. prema predlošku pjesme polubrata Vicka iz 1903. Mate je u svojoj pjesmi pobrojio novu generaciju šepurinskih djevojaka. Bez uvida u roman “Valja raditi” teško je reći je li u ovom prijepisu uvodni naslov pjesme “Pjesma o šepurinskim djevojkama (U Šepurinama i na Srimi)” djelo autora ili prepisivača Akojzoja Antulova.  Uglavnom, nakon toga, na početku pjesme stoji naslov “Pjesma šepurinskih djevojaka”, što je u skladu sa nazivom Vickove pjesme.

U pjesmi se kao dio nošnje spominje bušt (od talijanskog busto) od pana. To je uski ženski prsluk  izrađen od pana (baršuna ili samta). Napravljen od crnog finog materijala optočen je sa 5-6 cm širine škrleta, narančaste boje.

Baršun i kadifa su sinonimi – baršun je hrvatska riječ, dok je kadifa turcizam. To je luksuzna, glatka tkanina s vrlo kratkim, gustim i mekanim nitima na licu koje stvaraju sjaj. Iako se često koriste kao sinonimi postoje određene razlike između baršuna, samta i pana. Samt (samt-baršun) ima prepoznatljive uzdužne pruge (rebra). Dok je baršun potpuno ravan i gladak, samt ima reljefnu teksturu. Pan (pan-baršun) je podvrsta baršuna čija su vlakna su namjerno utisnuta, spljoštena i zaglađena u jednom smjeru pomoću teških valjaka. Zbog toga ova tkanina ima izrazit, “zgužvani” sjaj i jače se presijava na svjetlu.

Bušt je bio obrubljen (optočen) škrletom – čohom (suknom) jarkonarančaste boje. Izvorno škrlet (ili skerlet) označava jarko crvenu ili grimiznu boju, a izraz se povijesno koristio za visokokvalitetnu, skupocjenu crvenu čohu (sukno) koja se uvozila iz Venecije. Kao i kod šibenske kape, s vremenom se njezina boja u tradiciji transformirala u prepoznatljivu narančastu, dok se u nekim lokalnim govorima stari naziv “škrlet” zadržao za tu specifičnu žarku nijansu.

Mate Mišurac – Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba) / Kako je Tome škopija brave / Zdravice

Iz nikad objavljenog romana “Valja raditi”, o životu šepurinskog težaka (glavni lik romana je Tome Antulov Fantulin reč. Tome Lilin reč. Mandin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande 11.12.1866.-28.03.1939.) ovdje objavljujemo dijelove: “Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)”,  “Kako je Tome škopija brave” i zdravice koje su se nazdravljale na piru Tome Antulov Fantulina i Tomice Paškov.

 

Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)

Karmela Šinka Antić (03.09.1907.-06.07.1991.) je bila iz Pakovih – kći Nikole (15.02.1879.-01.08.1926.) i Tomice Dumice Grubelić reč. Tonka (1885.-03.04.1944.) – kuća br. 49

Roman Zvonko Vlahov (17.11.1906.-19.02.1993.) je bio iz Jakinovih – sin Andrije (27.11.1872.-13.11.1943.) i Tomice  Kate reč. Tonka Paškov (24.11.1873.-26.05.1944.) – kuća br. 17. Andrija Vlahov nosio je prodivku Jakin i njegovi su potomci Jakinovi. Njegov otac Tome Vlahov (21.12.1839.-05.10.1918.) nosio je prodivku Fogulo.

Šinka i Zvonko vjenčali su se 17.05.1926. (vidi zapis iz matične knjige vjenčanih u slikovnim prilozima). 

Josip Grubelić (05.12.1900.-) – brat od Tonke, Šinkine majke

Dragutin Mišurac (17.07.1902.-09.09.1989.) – zet od Zvonka, muž Tomice Zvonkove sestre

Ante Vlahov reč. Starčević (24.11.1904.-06.05.1981.) – sin Roka, Zvonkov stričević

 Krstina Vlahov (20.07.1896.-) – Zvonkova sestra

 

Kako je Tome škopija brave

Objavio Ante Kursar u svom radu “Zabilješke o govoru u Šepurini”, Čakavska rič Vol. II  No. 2 1972., str. 113-154.)

 

Zdravice

Zdravice koje su se nazdravljale na piru Tome Antulov Fantulina i njegove prve žene Tomice Paškov 16.01.1888.

Tome Antulov Fantulin reč. Tome Lilin reč. Mandin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande (11.12.1866.-28.03.1939.)

Tomica Paškov kćer Pave i Dumice Miš (26.02.1867.-13.07.1897.).

 Osobe koje spominju u zdravicama:

Tome Antulov Fantulin reč. Tome Lilin reč. Mandin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande (11.12.1866.-28.03.1939.)

Tomica Paškov kćer Pave i Dumice Miš (26.02.1867.-13.07.1897.)

Frane Antulov Fantulin sin Mate reč. Mile i Dumice Skroza (28.09.1831.-13.11.1922.)

Ive Antulov Fantulin reč. Bijanko sin Mate i Dumice Skroza (03.09.1853.-05.10.1917.)

Gušte Antulov Fantulin reč. Kutle sin Lovre i Ivke Franić (11.02.1837.-25.06.1917.)

Jure Antulov Fantulin sin Lovre i Ivke Franić (16.04.1834.-24.11.1914.)

Bare Antulov Fantulin sin Mate i Dumice Skroza (16.08.1844.-)

Magdalena Mijat reč. Mande kćer Mihovila i Pave Grubelić (15.07.1830.-13.05.1912.)

Tome Antulov Fantulin reč. Mlado sin Frane i Šimake Grubelić (28.12.1866.- 17.09.1943.)

Mate Kursar reč. Fata sin Jose i Kate Vlahov (25.12.1852.-26.06.1916.).

Oženio Tominu sestru Matiju

Grgo Antulov Fantulin sin Luke i Barice Grubelić (08.11.1823.-06.02.1911.)

Šime Antulov Fantulin reč. Šimulo sin  Frane i Šimake Grubelić (06.10.1861.-10.10.1933.)

Paško Mijat sin Mihovila i Pave Grubelić (13.05.1833.-06.10.1910.)

 

 

 

Braća Mišurac – Vicko, Mate, Miro

Vicko, Mate i Miro Mišurac ostavili su traga u svojim pjesmama. Njihov otac Cvitko dva puta se ženio i sa svakom ženom imao je po sedmero djece. Vinko (Vicko) Anastaziije (22.01.1877.-24.10.1921.) je iz prvog braka, a Mate Rafael (24.10.1897.-19.07.1965.) i Vladimir Marcelin reč. Miro (08.01.1908.-29.11.1977.) su iz drugog. Vicko Mišurac jedno je vrijeme boravio u Australiji. Nakon povratka u domovinu živio je u Zatonu gdje je umro i pokopan. Mate Mišurac bio je krojač. Živio je i pokopan je u Šepurini. Oženio je Jelu Vlahov kćer Bene i nisu imali potomstva. Miro Mišurac imao je tri braka i četvero djece. Umro je u Banja Luci u Bosni i Hercegovini. U slikovnim prilozima prikazano je rodoslovlje.

 

Najznačnije djelo Vicka Mišurca je “Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)”, Hrvatska tiskara (dr. Krstelj i drug), Šibenik 1912. (vidi objavu u rubrici Poezija šepurinskih pjesnika). Tiskani primjerak knjige iz 1912.g. nalazi se u Nacionalnoj i svečilišnoj knjižnici u Zagrebu (zatvoreno spremište / 346.750). Postoji prijepis tog djela koji je iz rukopisa, fotokopija i djelomičnog originala prepisao i umnožio Alojzije Antulov u Zapadnoj Australiji, a dovršio pred Uskrs 1991.

Dr. sc. Ljubomir Antić navodi (Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba, ČSP 2008., br. 3., str. 750.) da je Vicko Mišurac napisao više knjiga od kojih je navedena najpoznatija, a obrađuje iseljeničku problematiku i vrijedni je izvor za istraživanje povijesti iseljeništva iz Dalmacije do Prvoga svjetskog rata.

O knjizi Vicka Mišurca dr. sc. Ljubomir Antić održao je predavanje pod nazivom “Stotinu godina od tiskanja knjige Vicka Mišurca – Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)” na znanstvenom skupu Suvremeni socio-demografski procesi na hrvatskim otocima, Zlarin, 4. lipnja 2013.

Za boravka Vicka Mišurca u Australiji bilježimo podatak o knjizi koju je napisao. U pismu koje je 30. srpnja 1911.g. uputio svom kumu Josi Skrozi (također šepurinski iseljenik u Australiji) najavljuje tiskanje knjige (vidi objavu u rubrici Dijaspora). Pismo je poslano iz poštanskog ureda Beria Woodline u Zapadnoj Australiji gdje je Vicko u to vrijeme boravio. U to doba tamo je bio rudnik zlata.

Osim navedene knjige imamo jednu zbirku Vickovih pjesama koje su tijekom vremena prikupili i prepisali Tome Cukrov, Marijan Mijat i Alojzije Antulov. U toj zbirci pod nazivom “Pjesme svom rodnom selu” prikupljene su slijedeće pjesme koje je spjevao Vicko Mišurac: “Svom rodnom selu Šepurini”, “Čestitka k´imendanu Nikoli Vlahovu c. k. oružniku pripravniku u Zadar”, “Pismo III° Nikoli Vlahovu c. k. vojničkom podčasniku u Pulj”, “Volhgeboren Hern Nikolauš Vlahov, k.k. Waffenguart tieurmeister – Pola”, “Pismo Tomi Grbelji u Trst”, “Na prvu godinu od donesenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.”, “Pjesma šepurinskih momaka”, “Pjesma od svih mladića koji su bili na vižiti 29.03.1898.”, “Odlazak u vojnike na 10. studenoga 1898.”, “Pjesma o Marku Dodigu nazvanom Čekinu”, “Pismo Nikoli Vlahovu c. k. voj. podčasniku u Pulj”, “Na odgovor Srećku Paškovu iz Pole 29.12.1898.”, “Odgovor Nikoli Vlahovu” i “Pjesma svih šepurinskih djevojaka”.

 

Vickov polubrat Mate Mišurac napisao je nikad objavljeni roman “Valja raditi”, o životu šepurinskog težaka (glavni lik romana je Tome Antulov Fantulin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande 11.12.1866.-28.03.1939.). Od tog romana sačuvani su dijelovi: “Kako je Tome škopija brave” (objavio Ante Kursar u svom radu “Zabilješke o govoru u Šepurini”, Čakavska rič Vol. II  No. 2 1972., str. 113-154.), “Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)” i “Pjesma o šepurinskim djevojkama (u Šepurini i na Srimi)”.  Ove podatke o djelu Mate Mišurca iznio je Ante Kursar (vidi Šepurinski zbornik, Slavica Vlahov, ur. (1998. [i. e.] 1999.), str. 179.)

Pjesmu o šepurinskim djevojkama (u Šepurinama i na Srimi), koju je Mate Mišurac spjevao 1924., iz rukopisne ostavštine prepisao je i umnožio Alojzije Antulov u Zapadnoj Australiji (dovršeno u lipnju 1991.). Pjesma je nastala na temelju pjesme Matinog polubrata Vicka (“Pjesma svih šepurinskih djevojaka”), a on je u biti samo pobrojio novu generaciju šepurinskih djevojaka. Napomena: U prijepisu, u nazivu pjesme, ime Šepurine dano je u množini, ali sam autor u tekstu pjesme kaže “u našem selu Šepurini”, dakle naziva mjesto onako kako su ga uvijek nazivali Šepurinjani i kako ga i danas nazivaju – Šepurina, a ne Šepurine.  Potvrdu nalazimo i u pjesmi “Svom rodnom selu Šepurini” koju je spjevao njegov polubrat Vicko (kao i drugim njegovim pjesmama) – “… Pri zapadnoj strani se nahodi / Selo,kom je Šepurina ime…”

 

Iz ostavštine Mira Mišurca izdvajamo pjesmu “Tijat” (1962.). Tijat, otok nasuprot Prvića, posjed je i vlasništvo žitelja Šepurine i njihovih potomaka od 1865. Tijekom prvog svjetskog rata vladala je velika oskudica tako da su Šepurinjani posjekli ćitav Tijat, što je Miro Mišurac  vjerno opisao u svojoj pjesmi. Od ostalih pjesama spomenimo: “Burtižanje bez bandire” (1926.),  “Toni i šjora Kate” (1936.), “Izgon Latina” (1943.), “Sretan starac” (1945.), “Uz kominj” (1945.), “Oda šepurinskom kampanelu” (1962.). Pjesma “Izgon Latina” napisana je 13. rujna 1943., neposredno nakon kaptulacije (“pada”) Italije 8. rujna. Uz pjesništvo Miro je imao dara i za crtanje.

 

U slikovnim prilozima dane su fotografije Vicka i Mate, naslovnice dvije pjesme, rodoslovlje (dio kuće br. 23), zapis o krštenju Vicka iz 1877. i njegovog oca Cvitka iz 1851.

 

Vicko Mišurac – Zbirka “PJESME SVOM RODNOM SELU” – 2. dio

Ovdje je prikazana pjesnikova “Pjesma svih šepurinskih djevojaka” koju je dovršio 25. ožujka 1903., na blagdan Blagovjesti. U pjesmi su pobrojane sve  šepurinske djevojke u dobi za udaju, počevši od jednog do drugog kraja sela kao i djevojke na Srimi. U uvodnom dijelu pjesme govori se, između ostalog, o radišnosti šepurinskih žena i djevojaka. Uz kućanske poslove  (peru robu, šiju, krpaju, pletu bičve, predu kudilju) rade u polju, u vrtlu, a vješte su i u brodu. Ovome što je pjesnik nabrojio treba dodati kuhanje, nošenje vode, pripremanje kruha, brigu o blagu i djeci. Mnoge žene, pogotovo iz ribarskih obitelji, znale su veslati i jedriti. Primjerice, Anđela Cukrov (1906.-1998.), kako je bila iz ribarske obitelji, ne samo da je veslala i jedrila već se naučila i plivati, što u to doba nije bio čest slučaj.  

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva

Vicko Mišurac – Zbirka “PJESME SVOM RODNOM SELU” – 1. dio

Ovu zbirku pjesama Vicka Mišurca  tijekom vremena prikupili  su i prepisali Tome Cukrov (1902.- 1980.), Marijan Ante Mijat reč. Kuzmin (1935.-2016.) i Alojzije Antulov (1927.-2005.).

Prvi prijepis napravio je Tome Cukrov. U trećem dijelu objave donosimo njegov prijepis u rukopisu pjesme “Pjesma svih šepurinskih djevojaka” i kazalo čitave zbirke.

Svom rodnom selu Šepurini

U pjesmi se govori o autonomaštvu, podijeljenosti hrvatskog puka i konačno pobjedi hrvatske opcije na izborima. Pjesnik kaže: “Svoje hrvatsko ime pogaziše / A tuđinsko nase navignoše” (misli se na “tolomaše”); “Za ručati malo bakalara / Slavili bi tuđina Mađara / I Talijana koji bi nam rada / Petnu žilu otkinuli odzada”. Od 1860. trajala je u Dalmaciji žestoka politička i kulturna borba između autonomaša i narodnjaka. Još 1905., unatoč promijenjenoj političkoj klimi, dvoje mladića  u Šepurini kaženjeno je globom jer su na Rokovo izvjesili hrvatsku trobojnicu. Naime, glavar sela je ostao “tolomaš”. U zlarinskoj općini, u čijem sastavu je bila Šepurina, hrvatska opcija prevladala je tek 1912.

“Čestitka k´imendanu Nikoli Vlahovu c. k. oružniku pripravniku u Zadar”

“Pismo III° Nikoli Vlahovu c. k. vojničkom podčasniku u Pulj”, “Volhgeboren Hern Nikolauš Vlahov, k.k. Waffenguart tieurmeister – Pola”,

“Pismo Nikoli Vlahovu c. k. voj. podčasniku u Pulj”

U navedenim pjesmama pjesnik se obraća prijatelju Nikoli Vlahovu. Nikola Vlahov sin je Jere Frane i njegove treće žene Cvite Cukrov (10.12.1877.-). Nikola i Vicko zajedno su otišli na služenje vojknog roka u Pulu. Vicko je, na očevu molbu, kao hranitelj obitelji, nakon dva mjeseca poslan doma. Nikola je nastavio vojničku karijeru. Izraz “k.k. Waffenguart tieurmeister” u naslovu jedne od gore navedenih pjesama vjerojatno se odnosi na na c.k. oružnika i kvartimajstora odnosno vojnika zaduženog u postrojbi za oružje i opremu te  smještaj, hranu i opskrbu.

Pismo Tomi Grbelji u Trst

Tome Grbelja sin Grge i Cvite Jelovčić Radovčić (01.01.1877.-). Oženio se i živio u Trstu.

Na prvu godišnjicu donošenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.

Pjesma posvećena donošenju kipa Gospe od Pompeja u Šepurinu (vidi objavu Kipovi Gospe u šepurinskoj župnoj crkvi u rubrici Crkveni život).

Pjesma šepurinskih momaka

Mladići rođeni 1877. bili su obvezni 1898. napraviti “vižitu” odnosno liječničke preglede radi utvrđivanja sposbnosti za služenje vojnog roka. Pjesnik u ovoj pjesmi navodi slijedeće obveznike Iz Šepurine: Nikola Vlahov (10.12.1877.-), Vicko Mišurac (22.01.1877.-24.10.1921.), Filicijo Ferdo Srećko Vlahov reč. Kvrčov sin Ante i Marijane Učić (20.05.1877.-30.09.1942.), Tome Grbelja (01.01.1877.-),  Gabrijel Franić sin Ante i Kate Cukrov (11.02.1877.-) i Filip Stipe Fortunato Antić reč. Tičin sin Nikole i Barice Paškov (25.08.1877.-).

“Vižita” se obavlja u šibenskom fontiku (zgrada ispod katedrale sv. Jakova odmah do biskupske palače, srušena 1915.).

Pjesma od svih mladića koji su bili na vižiti 29.03.1898.

Uz mladiće navedene u “Pjesma svih šepurinski momaka” na “vižitu” 29.03.1898. došli su i:

Šime Antić sin Ante i Šimake Cukrov (03.10.1877.-)

Marko Kursar sin Jure i Ivke Tabulov reč. Takin (06.04.1876.-28.06.1958.)

Roko Cukrov sin Ante i Šimake Vlahov (01.08.1876.-)

Zore Šime Vlahov reč. Batalov sin Jakova i Antice Franić (08.10.1876.-10.05.1944.) – u pjesmi naveden kao Zorica

Luka Lovre Antić reč. Bamba sin Ante reč. Škometin i Cvite Dumice Mijat (04.10.1876.- 30.08.1958.)

Cvitan Vlahov reč. Ljutin sin Tome i Dumice Skroza (03.04.1876.-09.12.1957.)

Filicijo Grbelja reč. Brbalo sin Petra Ante i Silvestre Franić (18.06.1876.-05.09.1942.)

Mate Antić reč. Anzulinov sin Mihovila Jere i Barice Kursar (12.03.1876.-28.10.1916.)

Ante Kursar reč. Garma sin Stipe i Mare Antić Poluš (11.06.1875.-10.02.1944.)

Frane Grbelja sin Nikole i Ivke Cukrov (04.10.1875.-)

Filip Vlahov reč. Kumpa sin Frane Jere i Matije Kale (23.06.1875.-07.03.1954.)

U pjesmi se još spominje Marjan kojeg nismo uspjeli identificirati.

Opća vojna obveza uvedena je 1868. Vojni rok do 1912. trajao je 3 godine u pješaštvu i 4 godine u mornarici. U pjesmi se spominju metode kojima su neki mladići nastojali izbjeći višegodišnju tešku vojnu službu. Čin vojnog pregleda (asentiranje, vižita) bio je jedan od najstresnijih i najvažnijih događaja u životu svakog mladića u Dalmaciji. Austro-ugarska vojska imala je izuzetno stroge liječničke preglede. Izbjegavanje vojne službe u Austro-Ugarskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo je iznimno rašireno, a regruti (osobito iz ruralnih krajeva poput Dalmacije) razvili su cijeli sustav metoda kako bi prevarili stroge vojne liječnike. Sve ove metode imale su isti cilj: pred komisijom izgledati toliko bolesno, slomljeno ili “ludo” da vas proglase nesposobnim ili dobijete odgodu služenja za iduću godinu. Neke od tih metoda bile su:

– Ispijanje šalamara (gorke soli), arbašene (naziv za gorku biljku ili ljekarnički pripravak) – laksativno djelovanje (jako čišćenje crijeva). Regrut ne spava danima, jer mu se tijelo nalazi u stanju šoka: s jedne strane pije pripravak koji ga brutalno čisti, a s druge strane, zbog dehidracije i slabosti, bjesomučno pije vodu. Kada bi nakon tri-četiri takve noći bez sna, potpuno iscrpljen, blijed kao krpa i s poremećenim radom srca, stao pred liječnike, doista je izgledao kao živući mrtvac na samrti – što je i bio cilj kako bi dobio željenu ocjenu nesposoban.

– Stavljanje pod pazuha komadića domaćeg sapuna, sirovog duhana ili naribanog češnjaka. To bi iritiralo kožu, ali i dramatično povećalo tjelesnu temperaturu, pa bi izgledalo da mladić ima tešku zaraznu groznicu.

– Ispijanje velikih količina jake, koncentrirane crne kave (ili jedenje sirovih zrna kave) u kombinaciji s octom izazivalo bi strašan lupajući rad srca (tahikardiju) i drhtavicu ruku, simulirajući tešku srčanu manu.

– Pijenje minijaturne količine žive iz toplomjera što bi izazvalo akutno trovanje, strašno bljedilo, drhtanje i propadanje zubnog mesa.

– Utrljavanje prašine, pepela, pijeska ili kapanje blage kiseline (npr. soka od limuna). u oči kako bi simulirali kronično sljepilo ili teški konjunktivitis.

– Izgladnjivanje, pri čemu bi mjesecima prije komisije, mladići jeli tek toliko da prežive kako bi drastično pali ispod propisane težine i visine. Izgledali bi “sušičavo” (tuberkulozno).

– Čvrsto povezivanje oko nogu ili ruku preko noći kako bi se zaustavila cirkulacija. To bi izazvalo privremenu plavu boju, natečenost i privid odumiranja tkiva (lažna gangrena).

– Simuliranje idiotizma – na pregledu bi regruti potpuno šutjeli, slinili, gledali u prazno ili odgovarali na najjednostavnija pitanja posve nepovezanim rečenicama.

– Agresivni ispadi – Neki bi glumili opsjednutost, histeriju ili padavicu (epilepsiju) upravo u trenutku ulaska u dvoranu za preglede, bacajući se po podu i pjeneći na usta (što su postizali prethodnim žvakanjem malo sapuna).

– Odsijecanje kažiprsta na desnoj ruci. Budući da se tim prstom poteže okidač na pušci, bez njega je vojnik bio nesposoban za vojsku.

– Izbijanje prednjih zuba – Zubima se moralo zagristi i potrgati papirnate fice (fišeke/naboje) s barutom kako bi se napunila puška. Bez prednjih zuba to se nije moglo činiti

Vojno-liječnička komisija, sastavljena od carskih časnika i liječnika, putovala bi od mjesta do mjesta (npr. Zadar, Šibenik, Split, Sinj, Imotski). Pred strogu i hladnu austrougarsku gospodu mladići bi  izlazili goli, bez ikakve odjeće. Liječnici su rigorozno mjerili visinu i opseg prsa (minimalni opseg prsa morao je iznositi barem polovicu visine ročnika plus 1 do 2 centimetra). Tko nije imao dovoljnu visinu (obično ispod 155 cm) ili bi mu prsa bila preuska, odmah bi bio otpisan kao “usukan” ili “sušičav”. Potom je slijedio pregled zuba (zbog griženja naboja) i testiranje vida tako što bi ih se tjeraolo da gledaju sitne predmete s udaljenosti. Na kraju pregleda bi mladić bio proglašen sposobnim (Tauglich) odnosno nesposobnim (Bof ili Untauglich). Ako je proglašen sposobnim bio bi regrutiran (Assentiert).

Austrougarski liječnici nisu bili naivni, vremenom su naučili sve trikove (poput ispijanja “arbašene” ili stavljanja sapuna pod pazuh) te su razvijene surove metode provjere i kazne (smještanje u bolnice po stražom i promatranje kako bi se razotkrilo simuliranje, kažnjavanje uhvaćenih u simuliranju ili namjernom narušavanju zdravlja slanjem  u najteže i najozloglašenije vojne postrojbe – obično u pješaštvo na daleke istočne granice Carstva, višegodišnji teški zatvor u okovima za namjerno izbijanje zuba ili odsijecanje prsta). Ako bi mladić pobjegao kako bi izbjegao poziv (u planine – hajdučija ili preko granice), država bi njegovoj obitelji nametnula ogromne novčane kazne ili bi im zaplijenila stoku i zemlju.

Odlazak u vojnike na 10. studenoga 1898.

Odlazak reguruta (Filicijo Vlahov, Gabrijel Franić, Vicko Mišurac, Nikola Vlahov) na služenje četverogodišnjeg vojnog roka.

Pjesnik u ovoj pjesmi spominje ubojstvo cesarice. Radi se o ubojstvu austro-ugarske carice i kraljice Elizabete (poznate kao Sisi) koju je 10. rujna 1898. godine u Ženevi ubio talijanski anarhist Luigi Lucheni. Navedeno mjesto i datum u pjesmi odnosi se upravo na to ubojstvo.

Pjesma o Marku Dodigu nazvanom Čekinu

Iz stihova vidljiva je važnost poljara za šepurinske težake koji su imali posjede u sedam katastarskih općina (Prvić, Zaton, Vodice, Tisno, Tribunj, Zlarin, Žirje).

Na odgovor Srećku Paškovu iz Pole 29.12.1898.

Fortunato Paškov reč. Frde sin Ive i Tereze Antić Poluš (27.07.1871.-12.06.1950.)

Odgovor Nikoli Vlahovu

Između ostalog, pjesnik u ovoj pjesmi spominje “tolomaše” i događaj od 16.07.1901. kada su “tolomaši” bacali kamenje na skupinu narodnjaka koji su pjevali domoljubne pjesme. Kao istaknute “tolomaše” pjesnik spominje Poluševe sinove i unuka. 

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva

Tome Cukrov – Zbirka “SPOMINJCI” – Libar prvi i dopune – 3. dio

Naša Srima

Pjesma posvećena velićanstvenom postignuću naših pradidova. Suhozidnu baštinu Srime na oko 13 četvornih kilometara čini oko 500 kilometara suhozida i oko 200 bunja koje su “Sve te tvrde stine – Svu tu oštru škalju -Izlomile su – Gole ruke naših pradida “.

Žrvan

Ručni, kućni mlin koji je imala skoro svaka kuća. Budinali = okretali; Frementun farali = drobili kukuruz; Fara = brašno od kojeg se kuhala kaša.

Rožice Majske cvatile

U pjesmi stric Martin je Martin Cukrov sin Mate i Tomice Franić Livić Kešić (03.11.1835.-18.04.1917.) i žena mu Franka rođ. Antić  (19.09.1840.-28.08.1915.)

Veliške kite cvića

Pjesma govori o običaju pravljenja  i nošenja u crkvu na blagoslov kita cvijeća na blagdan svetoga Ante 13. lipnja. U kite se stavljalo cviće sv. Ante (bijeli ljiljan) i još dvanaest vrsta lišća i cvijeća (lavanda, lišće oraha, cviće kamilice, zvončaca, mente, poljskog luka, maka, smilja i dr.). Blagoslovljene kite sušile bi se na gornjem podu te bi se na žeravi palile i tim bi se mirisavim dimom kadilo bolesnike.

Lonci

Ižani su bili glavni proizvođači i prodavači glinenog posuđa.

Divina

Divina (diblje zelje, mišanca) je mješavina samoniklog bilja čije je branje i spremanje često u Dalmaciji značilo preživljavanje. Odličan rad na ovu temu možete naći u publikaciji “Tustopizde u izobilju – kurcoglava ni za lijek: Samoniklo jestivo bilje otoka Zlarina”, Zagreb 2022.

Zapečnjak

Zapečnjak je mali bubak koji se davao pećarici za plaću.

Seljanski Felari

Šepurina je, prije prvog svjetskog rata, bila osvjetljena petrolejskim feralima u svim glavnim ulicma i okolo porta u središtu mjesta.

 

Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

 

 

error: Content is protected !!