Šepurina 1929.

Nakon mise mještani okupljeni na Šepurini dok svira tamburaški zbor.

Šepurina 1939.

Zgrada škole tada još nije bila dovršena. Murva ispred Barišine kuće još je mala.

 

 

Gujin muja

Još krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 19. stoljeća Šepurinjani su upućivali molbe pomorskim vlastima (c.k. Pomorska Vlada u Trstu) za izgradnju novog lukobrana za zaštitu šepurinske luke. Nakon brojnih komisija koje su obilazile mjesto napokon je 1905. izrađen nacrt, uz suglasnost mještana, budućeg lukobrana. Predviđen je lukobran s jugoistočne strane, oko 100 m udaljen od postojećeg pristaništa, u dužini od 100 m prema jugozapadu (radi zaštite od juga) sa krakom od 50 m prema sjeveroistoku (radi zaštite od sjeverozapadnjaka). U svrhu izgradnje od seljana je prikupljen doprinos u iznosu od K 8000 (vidi objave °Imenik šepurinskih obitelji 1905.° u rubrici Stanovništvo i °Potvrda o uplati doprinosa za izgradnju mula° u rubrici Dokumenti).

Pripremni radovi za Izgradnju lukobrana započeti su 01.08.1910., a sama izgradnja 1912. Međutim, umjesto projektiranog lukonbrana, izgrađen je krnji lukobran, preko 200 m od postojećeg pristaništa i to u dužini od svega 85 m samo prema jugozapadu. Gradnja se odvijala sporo te je, po nekim napisima, početkom 1915. bilo napravljeno svega oko pola posla, a jugo je, u međuvremenu, odnijelo preko 30 m škuljera.

Zbog izmjenjenog lukobrana u odnosu na projektirani, zalaganjem zastupnika dr Dulibića, seljanima je vraćen predujmljeni doprinos od K 8000.  

Lukobran je gradio poduzetnik Mate Alfier, a nadzornik gradnje bio je Gujina po kojem i danas nosi neslužbeni naziv.

Gradnja je završena tijekom prvog svjetskog rata, vjerojatno 1916.

 Na mjestu novog lukobrana postojala je ranije tzv. °Mišurćeva riva°. Rivu su 1890. napravila, ispred svoje kuće, braća Luka (27.09.1847.-24.07.1923.) i Cvitko Mišurac (11.04.1851.-24.01.1925.), a bila je površine oko 200 četvornih metara. Kako je prilikom gradnje lukobrana iskoršten kamen s te rive braća su tražila naknadu od c.k. Pomorske Vlade u Trstu i dozvolu za izgradnju kućice za prodaju na novom lukobranu. O tome donosimo tri dokumenta u slikovnim prilozima.

O gradnji lukobrana opširan članak objavljen je 25.02.1915. u šibenskom dnevniku  °Hrvatska misao°. U uvodnom dijelu članka ističe se kako je Šepurina mjesto sa skoro dvije tisuće stasnovnika, koji se uglavnom bave vinogradarstvom i maslinarstvom. U dobrim godinama proizvodilo se do 16000 hl vina i do 6000 kvintala ulja. U zadnjih deset godina zbog žiloždere seljani su osiromašili, a mnogi odselili. Oni koji su ostali pokušavaju obnoviti vinograde američkom lozom. Nevolja je i nedostatak ulja jer su se masline vadile radi razvoja vinogradarstva. Šepurina je imala oko stotinu brodova.

Šepurinska pristaništa (s jedne i s druge strane otoka) koristila je i austro-ugraska mornarica (kao i sve mornarice nakon toga).  

Gujin muja djelomično je oštećen u savezničkom bombardiranju Šepurine 11.05.1944. Meta napada bio je njemački brod privezan uz lukobran. Oštećenje je popravljeno nakon drugog svjetskog rata, a i danas je vidljiva razlika u pokrovnom kamenu oštećenog i ostalog dijela mula.

Izvori: Zbirka Njegoslava Mišurca / °Hrvatska misao° 25.02.1915.     

 

Pismo c.k. umirovljenog oružnika Dominika Kursara reč. Skender 1888.

Dominik Kursar reč. Skender sin Ivana i Tomice Petre Vlahov (05.05.1856.-), ranjen, piše 20.01.1888. pismo svom zetu Juri Kursaru, mužu sestre Antice, iz civilne bolnice u Dubrovniku. Riječ je pravoj drami koju, on kao ranjenik, proživljava s mladom na umoru. Po dopuštenju biskupa Vodopića oženio ju je na bolesničkoj postelji.

Dominik (Dume) je vjerojatno stradao u nekom sukobu s naoružanim odmetnicima i hajducima u pograničnom pojasu između hercegovačkih okruga (Trebinje, Bileća) i dalmatinskog zaleđa (Konavle, dubrovačko područje). Naime, nakon gušenja Hercegovačkog ustanka 1882., u nepristupačnim i krševitim predjelima istočne Hercegovine (pogotovo uz granicu s Crnom Gorom) preostale su brojne hajdučke i odmetničke skupine koje su se nastavile skivati i povremeno izvoditi gerilske napade na austrougarske patrole, žandarmerijske postaje i poreznike.

Suvremena Zemaljska bolnica na Boninovu u Dubrovniku otvorena je 26.06.1888. Kako je pismo pisano u siječnju to znači da se Dominik liječio u bolnici Domus Christi (Dom Gospodnji), koja se nalazila unutar zidina stare gradske jezgre Dubrovnika.

 C. k. oružnik označava pripadnika žandarmerije. Oružništvo je bilo dio oružanih snaga, u mirnodopsko doba podređeno civilnim vlastima. Glavne zadaće oružništva bile su suzbijanje kriminala, patroliranje, hvatanje bjegunaca i osiguravanje granica. Carsko-kraljevsko (c. k.) oružništvo u Dalmaciji djelovalo je prema Oružničkom zakonu od 26.02.1876. (njem. Gendarmerie Gesetz). Za Dalmaciju bilo je ustrojeno c. k. Oružničko krilno zapovjedništvo br. 6 u Zadru koje je bilo podijeljeno na manja podzapovjedništva (u većim gradovima) te na brojne lokalne oružničke postaje (Gendarmerieposten) raspoređene po selima i ključnim točkama duž granice.

Ivan Kursar sin Ante i Ivke Jadrešić (15.03.1815.-15.09.1860.) ꝏ 06.11.1845. Tomica Petra Vlahov kćer Tome i Franke Grubelić (14.12.1823.-02.08.1876.)

Antica Kursar (12.06.1849.-12.03.1922.) ꝏ 15.11.1876. Jure Kursar (07.04.1834.-06.07.1917.); imali su petero djece. Juri je to bio drugi brak (prva žena – Dumica Antulov Fantulin kćer Mate i Dumice Skroza; imali su sedmero djece). I Antici je to bio drugi brak (prvi muž Martin Grisogono Antić; imali su jedno dijete koje je umrlo).

Mate Vodopić bio je dubrovački biskup 1882.-1893. Bio je i knjževnik (pripovjesti °Robinjica°, °Tužna Jele°).

Izvori:

Zbirka Mladena Cukrova / MKR 1830.-1859. / MKV 1812.-1871. / MKV 1860.-1898.

Prvo školsko zvono 1877.

Pučka škola u Šepurini počela je s radom u jesen 1877. Bila je to dvogodišnja pomoćna škola (scuola ausiliare). Prve školske godine 1877/78. u dva odsjeka bilo je upisano 44 učenika rođenih 1866.-1872. Prvi učitelj bio je svećenik Frane Stermić, a nakon njegovog premještaja učitelj Juraj Baldoni. Popis prvih učenika pučke škole u Šepurini naveden je u Šepurinski zbornik, Slavica Vlahov, ur. (1998. [i. e.] 1999.), str.101.

Pomoćne škole osnivale su se u manjim, izoliranim ili ruralnim dalmatinskim mjestima (poput sela na otocima ili u zaleđu) koja nisu imala uvjete, sredstva ili dovoljan broj djece za otvaranje redovite pučke škole. Učitelji u takvim školama najčešće su bili lokalni župnici ili kapealani.

U spomen na tu prvu pučku školu u Šepurini donosimo pjesmu Antice Ukić “Prvo školsko zvono 1877.”   

Antica Vlahov reč. Šalvinova kćer Marijana Vlahova i Vice Skroza (01.02.1928.-) bila je udana za Nikolu Ukića reč. Kafin sin Paška i Silvestre Skroza (05.12.1924.-28.01.2012.). Antica je bila učiteljica u Šepurini 60-tih godina 20. stoljeća.

 

Izvor: Zbirka Jadranke Bilić

 

Kipovi Gospe u šepurinskoj župnoj crkvi

U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije tri su Gospina kipa – Gospe od ružarija iz Pompeja, Gospe Lurdske i Gospe od začeća.

Kip Gospe od Pompeja pribavljen je 1897. dok je u Šepurini župnik bio don Krsto Bukić. Izrada kipa financirana je doprinosima seljana po 20 i 30 novčića. Napravio ga je jedan splitski majstor. Kip je dovezen u Šepurinu parobrodom* 6. svibnja, a na dočeku se okupilo mnoštvo svijeta. Slavljem, misom i procesijom svečano je 8. svibnja proslavljen blagdan Gospe od Pompeja. Kip je donesen u novu crkvu i smješten je na desnom bočnom oltaru (gledajući prema glavnom oltaru) . O ovome je pjesmu napisao Vicko Mišurac – “Na prvu godišnjicu donošenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.” Pjesma je dio zbirke “Svom rodnom selu” (vidi objavu u rubrici Poezija šepurinskih pjesnika / Vicko Mišurac – Zbirka “Pjesme svom rodnom selu” – 1. dio).

Sve do 60-tih godina 20. stoljeća u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na desnom zidu od ulaza i škropionice stajao je kip Gospe Lurdske, a na suprotnom zidu stajao je kip Gospe od začeća.  Ta dva kipa bila su u drvenim ostakljenoim okvirima pričvrćenim na zidove. Danas su oba kipa smješetena u sakristiji.

Na slikama su prikazani oltar s kipom Gospe od Ružarija, kip Gospe Lurdske zasebno i  zajedno s kipom Gospe od začeća.

* Parobrod, koji se spominje u pjesmi, vjerojatno bio “Primo” (ex “Šibenik”, ex “Augusta”) u vlasništvu tvrtke Pio Negri & comp. iz Šibenika koja je od 1892. održavala redoviti obalni promet, prevozeći putnike i poštu prema šibenskim otocima i prema Vodicama i Tisnom. Negrijevu flotu, na kraju stoljeća, činili su još brodovi “Iniziatore”, “Tommaseo” i “Krka”, a od 1898. i “Zlarin” (Ante Adum kupio je 1897. parobrod “San Nazario“ i preimenovao ga u “Zlarin”. Kako nije uspio osnovati vlastito dioničko parobrodarsko društvo, brod je 1898. priključio floti Pia Negrija).

 

Mate Mišurac – Pjesma šepurinskih djevojaka

Pjesmu je Mate napisao 1924. prema predlošku pjesme polubrata Vicka iz 1903. Mate je u svojoj pjesmi pobrojio novu generaciju šepurinskih djevojaka. Bez uvida u roman “Valja raditi” teško je reći je li u ovom prijepisu uvodni naslov pjesme “Pjesma o šepurinskim djevojkama (U Šepurinama i na Srimi)” djelo autora ili prepisivača Akojzoja Antulova.  Uglavnom, nakon toga, na početku pjesme stoji naslov “Pjesma šepurinskih djevojaka”, što je u skladu sa nazivom Vickove pjesme.

U pjesmi se kao dio nošnje spominje bušt (od talijanskog busto) od pana. To je uski ženski prsluk  izrađen od pana (baršuna ili samta). Napravljen od crnog finog materijala optočen je sa 5-6 cm širine škrleta, narančaste boje.

Baršun i kadifa su sinonimi – baršun je hrvatska riječ, dok je kadifa turcizam. To je luksuzna, glatka tkanina s vrlo kratkim, gustim i mekanim nitima na licu koje stvaraju sjaj. Iako se često koriste kao sinonimi postoje određene razlike između baršuna, samta i pana. Samt (samt-baršun) ima prepoznatljive uzdužne pruge (rebra). Dok je baršun potpuno ravan i gladak, samt ima reljefnu teksturu. Pan (pan-baršun) je podvrsta baršuna čija su vlakna su namjerno utisnuta, spljoštena i zaglađena u jednom smjeru pomoću teških valjaka. Zbog toga ova tkanina ima izrazit, “zgužvani” sjaj i jače se presijava na svjetlu.

Bušt je bio obrubljen (optočen) škrletom – čohom (suknom) jarkonarančaste boje. Izvorno škrlet (ili skerlet) označava jarko crvenu ili grimiznu boju, a izraz se povijesno koristio za visokokvalitetnu, skupocjenu crvenu čohu (sukno) koja se uvozila iz Venecije. Kao i kod šibenske kape, s vremenom se njezina boja u tradiciji transformirala u prepoznatljivu narančastu, dok se u nekim lokalnim govorima stari naziv “škrlet” zadržao za tu specifičnu žarku nijansu.

Mate Mišurac – Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba) / Kako je Tome škopija brave / Zdravice

Iz nikad objavljenog romana “Valja raditi”, o životu šepurinskog težaka (glavni lik romana je Tome Antulov Fantulin reč. Tome Lilin reč. Mandin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande 11.12.1866.-28.03.1939.) ovdje objavljujemo dijelove: “Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)”,  “Kako je Tome škopija brave” i zdravice koje su se nazdravljale na piru Tome Antulov Fantulina i Tomice Paškov.

 

Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)

Karmela Šinka Antić (03.09.1907.-06.07.1991.) je bila iz Pakovih – kći Nikole (15.02.1879.-01.08.1926.) i Tomice Dumice Grubelić reč. Tonka (1885.-03.04.1944.) – kuća br. 49

Roman Zvonko Vlahov (17.11.1906.-19.02.1993.) je bio iz Jakinovih – sin Andrije (27.11.1872.-13.11.1943.) i Tomice  Kate reč. Tonka Paškov (24.11.1873.-26.05.1944.) – kuća br. 17. Andrija Vlahov nosio je prodivku Jakin i njegovi su potomci Jakinovi. Njegov otac Tome Vlahov (21.12.1839.-05.10.1918.) nosio je prodivku Fogulo.

Šinka i Zvonko vjenčali su se 17.05.1926. (vidi zapis iz matične knjige vjenčanih u slikovnim prilozima). 

Josip Grubelić (05.12.1900.-) – brat od Tonke, Šinkine majke

Dragutin Mišurac (17.07.1902.-09.09.1989.) – zet od Zvonka, muž Tomice Zvonkove sestre

Ante Vlahov reč. Starčević (24.11.1904.-06.05.1981.) – sin Roka, Zvonkov stričević

 Krstina Vlahov (20.07.1896.-) – Zvonkova sestra

 

Kako je Tome škopija brave

Objavio Ante Kursar u svom radu “Zabilješke o govoru u Šepurini”, Čakavska rič Vol. II  No. 2 1972., str. 113-154.)

 

Zdravice

Zdravice koje su se nazdravljale na piru Tome Antulov Fantulina i njegove prve žene Tomice Paškov 16.01.1888.

Tome Antulov Fantulin reč. Tome Lilin reč. Mandin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande (11.12.1866.-28.03.1939.)

Tomica Paškov kćer Pave i Dumice Miš (26.02.1867.-13.07.1897.).

 Osobe koje spominju u zdravicama:

Tome Antulov Fantulin reč. Tome Lilin reč. Mandin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande (11.12.1866.-28.03.1939.)

Tomica Paškov kćer Pave i Dumice Miš (26.02.1867.-13.07.1897.)

Frane Antulov Fantulin sin Mate reč. Mile i Dumice Skroza (28.09.1831.-13.11.1922.)

Ive Antulov Fantulin reč. Bijanko sin Mate i Dumice Skroza (03.09.1853.-05.10.1917.)

Gušte Antulov Fantulin reč. Kutle sin Lovre i Ivke Franić (11.02.1837.-25.06.1917.)

Jure Antulov Fantulin sin Lovre i Ivke Franić (16.04.1834.-24.11.1914.)

Bare Antulov Fantulin sin Mate i Dumice Skroza (16.08.1844.-)

Magdalena Mijat reč. Mande kćer Mihovila i Pave Grubelić (15.07.1830.-13.05.1912.)

Tome Antulov Fantulin reč. Mlado sin Frane i Šimake Grubelić (28.12.1866.- 17.09.1943.)

Mate Kursar reč. Fata sin Jose i Kate Vlahov (25.12.1852.-26.06.1916.).

Oženio Tominu sestru Matiju

Grgo Antulov Fantulin sin Luke i Barice Grubelić (08.11.1823.-06.02.1911.)

Šime Antulov Fantulin reč. Šimulo sin  Frane i Šimake Grubelić (06.10.1861.-10.10.1933.)

Paško Mijat sin Mihovila i Pave Grubelić (13.05.1833.-06.10.1910.)

 

 

 

Braća Mišurac – Vicko, Mate, Miro

Vicko, Mate i Miro Mišurac ostavili su traga u svojim pjesmama. Njihov otac Cvitko dva puta se ženio i sa svakom ženom imao je po sedmero djece. Vinko (Vicko) Anastaziije (22.01.1877.-24.10.1921.) je iz prvog braka, a Mate Rafael (24.10.1897.-19.07.1965.) i Vladimir Marcelin reč. Miro (08.01.1908.-29.11.1977.) su iz drugog. Vicko Mišurac jedno je vrijeme boravio u Australiji. Nakon povratka u domovinu živio je u Zatonu gdje je umro i pokopan. Mate Mišurac bio je krojač. Živio je i pokopan je u Šepurini. Oženio je Jelu Vlahov kćer Bene i nisu imali potomstva. Miro Mišurac imao je tri braka i četvero djece. Umro je u Banja Luci u Bosni i Hercegovini. U slikovnim prilozima prikazano je rodoslovlje.

 

Najznačnije djelo Vicka Mišurca je “Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)”, Hrvatska tiskara (dr. Krstelj i drug), Šibenik 1912. (vidi objavu u rubrici Poezija šepurinskih pjesnika). Tiskani primjerak knjige iz 1912.g. nalazi se u Nacionalnoj i svečilišnoj knjižnici u Zagrebu (zatvoreno spremište / 346.750). Postoji prijepis tog djela koji je iz rukopisa, fotokopija i djelomičnog originala prepisao i umnožio Alojzije Antulov u Zapadnoj Australiji, a dovršio pred Uskrs 1991.

Dr. sc. Ljubomir Antić navodi (Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba, ČSP 2008., br. 3., str. 750.) da je Vicko Mišurac napisao više knjiga od kojih je navedena najpoznatija, a obrađuje iseljeničku problematiku i vrijedni je izvor za istraživanje povijesti iseljeništva iz Dalmacije do Prvoga svjetskog rata.

O knjizi Vicka Mišurca dr. sc. Ljubomir Antić održao je predavanje pod nazivom “Stotinu godina od tiskanja knjige Vicka Mišurca – Pjesma o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji (Western Australia)” na znanstvenom skupu Suvremeni socio-demografski procesi na hrvatskim otocima, Zlarin, 4. lipnja 2013.

Za boravka Vicka Mišurca u Australiji bilježimo podatak o knjizi koju je napisao. U pismu koje je 30. srpnja 1911.g. uputio svom kumu Josi Skrozi (također šepurinski iseljenik u Australiji) najavljuje tiskanje knjige (vidi objavu u rubrici Dijaspora). Pismo je poslano iz poštanskog ureda Beria Woodline u Zapadnoj Australiji gdje je Vicko u to vrijeme boravio. U to doba tamo je bio rudnik zlata.

Osim navedene knjige imamo jednu zbirku Vickovih pjesama koje su tijekom vremena prikupili i prepisali Tome Cukrov, Marijan Mijat i Alojzije Antulov. U toj zbirci pod nazivom “Pjesme svom rodnom selu” prikupljene su slijedeće pjesme koje je spjevao Vicko Mišurac: “Svom rodnom selu Šepurini”, “Čestitka k´imendanu Nikoli Vlahovu c. k. oružniku pripravniku u Zadar”, “Pismo III° Nikoli Vlahovu c. k. vojničkom podčasniku u Pulj”, “Volhgeboren Hern Nikolauš Vlahov, k.k. Waffenguart tieurmeister – Pola”, “Pismo Tomi Grbelji u Trst”, “Na prvu godinu od donesenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.”, “Pjesma šepurinskih momaka”, “Pjesma od svih mladića koji su bili na vižiti 29.03.1898.”, “Odlazak u vojnike na 10. studenoga 1898.”, “Pjesma o Marku Dodigu nazvanom Čekinu”, “Pismo Nikoli Vlahovu c. k. voj. podčasniku u Pulj”, “Na odgovor Srećku Paškovu iz Pole 29.12.1898.”, “Odgovor Nikoli Vlahovu” i “Pjesma svih šepurinskih djevojaka”.

 

Vickov polubrat Mate Mišurac napisao je nikad objavljeni roman “Valja raditi”, o životu šepurinskog težaka (glavni lik romana je Tome Antulov Fantulin sin Grge i Magdalene Mijat reč. Mande 11.12.1866.-28.03.1939.). Od tog romana sačuvani su dijelovi: “Kako je Tome škopija brave” (objavio Ante Kursar u svom radu “Zabilješke o govoru u Šepurini”, Čakavska rič Vol. II  No. 2 1972., str. 113-154.), “Pisma o Šinke i Zvonka (Ljubav i ženidba)” i “Pjesma o šepurinskim djevojkama (u Šepurini i na Srimi)”.  Ove podatke o djelu Mate Mišurca iznio je Ante Kursar (vidi Šepurinski zbornik, Slavica Vlahov, ur. (1998. [i. e.] 1999.), str. 179.)

Pjesmu o šepurinskim djevojkama (u Šepurinama i na Srimi), koju je Mate Mišurac spjevao 1924., iz rukopisne ostavštine prepisao je i umnožio Alojzije Antulov u Zapadnoj Australiji (dovršeno u lipnju 1991.). Pjesma je nastala na temelju pjesme Matinog polubrata Vicka (“Pjesma svih šepurinskih djevojaka”), a on je u biti samo pobrojio novu generaciju šepurinskih djevojaka. Napomena: U prijepisu, u nazivu pjesme, ime Šepurine dano je u množini, ali sam autor u tekstu pjesme kaže “u našem selu Šepurini”, dakle naziva mjesto onako kako su ga uvijek nazivali Šepurinjani i kako ga i danas nazivaju – Šepurina, a ne Šepurine.  Potvrdu nalazimo i u pjesmi “Svom rodnom selu Šepurini” koju je spjevao njegov polubrat Vicko (kao i drugim njegovim pjesmama) – “… Pri zapadnoj strani se nahodi / Selo,kom je Šepurina ime…”

 

Iz ostavštine Mira Mišurca izdvajamo pjesmu “Tijat” (1962.). Tijat, otok nasuprot Prvića, posjed je i vlasništvo žitelja Šepurine i njihovih potomaka od 1865. Tijekom prvog svjetskog rata vladala je velika oskudica tako da su Šepurinjani posjekli ćitav Tijat, što je Miro Mišurac  vjerno opisao u svojoj pjesmi. Od ostalih pjesama spomenimo: “Burtižanje bez bandire” (1926.),  “Toni i šjora Kate” (1936.), “Izgon Latina” (1943.), “Sretan starac” (1945.), “Uz kominj” (1945.), “Oda šepurinskom kampanelu” (1962.). Pjesma “Izgon Latina” napisana je 13. rujna 1943., neposredno nakon kaptulacije (“pada”) Italije 8. rujna. Uz pjesništvo Miro je imao dara i za crtanje.

 

U slikovnim prilozima dane su fotografije Vicka i Mate, naslovnice dvije pjesme, rodoslovlje (dio kuće br. 23), zapis o krštenju Vicka iz 1877. i njegovog oca Cvitka iz 1851.

 

Vicko Mišurac – Zbirka “PJESME SVOM RODNOM SELU” – 2. dio

Ovdje je prikazana pjesnikova “Pjesma svih šepurinskih djevojaka” koju je dovršio 25. ožujka 1903., na blagdan Blagovjesti. U pjesmi su pobrojane sve  šepurinske djevojke u dobi za udaju, počevši od jednog do drugog kraja sela kao i djevojke na Srimi. U uvodnom dijelu pjesme govori se, između ostalog, o radišnosti šepurinskih žena i djevojaka. Uz kućanske poslove  (peru robu, šiju, krpaju, pletu bičve, predu kudilju) rade u polju, u vrtlu, a vješte su i u brodu. Ovome što je pjesnik nabrojio treba dodati kuhanje, nošenje vode, pripremanje kruha, brigu o blagu i djeci. Mnoge žene, pogotovo iz ribarskih obitelji, znale su veslati i jedriti. Primjerice, Anđela Cukrov (1906.-1998.), kako je bila iz ribarske obitelji, ne samo da je veslala i jedrila već se naučila i plivati, što u to doba nije bio čest slučaj.  

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva

Vicko Mišurac – Zbirka “PJESME SVOM RODNOM SELU” – 1. dio

Ovu zbirku pjesama Vicka Mišurca  tijekom vremena prikupili  su i prepisali Tome Cukrov (1902.- 1980.), Marijan Ante Mijat reč. Kuzmin (1935.-2016.) i Alojzije Antulov (1927.-2005.).

Prvi prijepis napravio je Tome Cukrov. U trećem dijelu objave donosimo njegov prijepis u rukopisu pjesme “Pjesma svih šepurinskih djevojaka” i kazalo čitave zbirke.

Svom rodnom selu Šepurini

U pjesmi se govori o autonomaštvu, podijeljenosti hrvatskog puka i konačno pobjedi hrvatske opcije na izborima. Pjesnik kaže: “Svoje hrvatsko ime pogaziše / A tuđinsko nase navignoše” (misli se na “tolomaše”); “Za ručati malo bakalara / Slavili bi tuđina Mađara / I Talijana koji bi nam rada / Petnu žilu otkinuli odzada”. Od 1860. trajala je u Dalmaciji žestoka politička i kulturna borba između autonomaša i narodnjaka. Još 1905., unatoč promijenjenoj političkoj klimi, dvoje mladića  u Šepurini kaženjeno je globom jer su na Rokovo izvjesili hrvatsku trobojnicu. Naime, glavar sela je ostao “tolomaš”. U zlarinskoj općini, u čijem sastavu je bila Šepurina, hrvatska opcija prevladala je tek 1912.

“Čestitka k´imendanu Nikoli Vlahovu c. k. oružniku pripravniku u Zadar”

“Pismo III° Nikoli Vlahovu c. k. vojničkom podčasniku u Pulj”, “Volhgeboren Hern Nikolauš Vlahov, k.k. Waffenguart tieurmeister – Pola”,

“Pismo Nikoli Vlahovu c. k. voj. podčasniku u Pulj”

U navedenim pjesmama pjesnik se obraća prijatelju Nikoli Vlahovu. Nikola Vlahov sin je Jere Frane i njegove treće žene Cvite Cukrov (10.12.1877.-). Nikola i Vicko zajedno su otišli na služenje vojknog roka u Pulu. Vicko je, na očevu molbu, kao hranitelj obitelji, nakon dva mjeseca poslan doma. Nikola je nastavio vojničku karijeru. Izraz “k.k. Waffenguart tieurmeister” u naslovu jedne od gore navedenih pjesama vjerojatno se odnosi na na c.k. oružnika i kvartimajstora odnosno vojnika zaduženog u postrojbi za oružje i opremu te  smještaj, hranu i opskrbu.

Pismo Tomi Grbelji u Trst

Tome Grbelja sin Grge i Cvite Jelovčić Radovčić (01.01.1877.-). Oženio se i živio u Trstu.

Na prvu godišnjicu donošenja Gospe od Pompeja u P. Šepurinu 1897.

Pjesma posvećena donošenju kipa Gospe od Pompeja u Šepurinu (vidi objavu Kipovi Gospe u šepurinskoj župnoj crkvi u rubrici Crkveni život).

Pjesma šepurinskih momaka

Mladići rođeni 1877. bili su obvezni 1898. napraviti “vižitu” odnosno liječničke preglede radi utvrđivanja sposbnosti za služenje vojnog roka. Pjesnik u ovoj pjesmi navodi slijedeće obveznike Iz Šepurine: Nikola Vlahov (10.12.1877.-), Vicko Mišurac (22.01.1877.-24.10.1921.), Filicijo Ferdo Srećko Vlahov reč. Kvrčov sin Ante i Marijane Učić (20.05.1877.-30.09.1942.), Tome Grbelja (01.01.1877.-),  Gabrijel Franić sin Ante i Kate Cukrov (11.02.1877.-) i Filip Stipe Fortunato Antić reč. Tičin sin Nikole i Barice Paškov (25.08.1877.-).

“Vižita” se obavlja u šibenskom fontiku (zgrada ispod katedrale sv. Jakova odmah do biskupske palače, srušena 1915.).

Pjesma od svih mladića koji su bili na vižiti 29.03.1898.

Uz mladiće navedene u “Pjesma svih šepurinski momaka” na “vižitu” 29.03.1898. došli su i:

Šime Antić sin Ante i Šimake Cukrov (03.10.1877.-)

Marko Kursar sin Jure i Ivke Tabulov reč. Takin (06.04.1876.-28.06.1958.)

Roko Cukrov sin Ante i Šimake Vlahov (01.08.1876.-)

Zore Šime Vlahov reč. Batalov sin Jakova i Antice Franić (08.10.1876.-10.05.1944.) – u pjesmi naveden kao Zorica

Luka Lovre Antić reč. Bamba sin Ante reč. Škometin i Cvite Dumice Mijat (04.10.1876.- 30.08.1958.)

Cvitan Vlahov reč. Ljutin sin Tome i Dumice Skroza (03.04.1876.-09.12.1957.)

Filicijo Grbelja reč. Brbalo sin Petra Ante i Silvestre Franić (18.06.1876.-05.09.1942.)

Mate Antić reč. Anzulinov sin Mihovila Jere i Barice Kursar (12.03.1876.-28.10.1916.)

Ante Kursar reč. Garma sin Stipe i Mare Antić Poluš (11.06.1875.-10.02.1944.)

Frane Grbelja sin Nikole i Ivke Cukrov (04.10.1875.-)

Filip Vlahov reč. Kumpa sin Frane Jere i Matije Kale (23.06.1875.-07.03.1954.)

U pjesmi se još spominje Marjan kojeg nismo uspjeli identificirati.

Opća vojna obveza uvedena je 1868. Vojni rok do 1912. trajao je 3 godine u pješaštvu i 4 godine u mornarici. U pjesmi se spominju metode kojima su neki mladići nastojali izbjeći višegodišnju tešku vojnu službu. Čin vojnog pregleda (asentiranje, vižita) bio je jedan od najstresnijih i najvažnijih događaja u životu svakog mladića u Dalmaciji. Austro-ugarska vojska imala je izuzetno stroge liječničke preglede. Izbjegavanje vojne službe u Austro-Ugarskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo je iznimno rašireno, a regruti (osobito iz ruralnih krajeva poput Dalmacije) razvili su cijeli sustav metoda kako bi prevarili stroge vojne liječnike. Sve ove metode imale su isti cilj: pred komisijom izgledati toliko bolesno, slomljeno ili “ludo” da vas proglase nesposobnim ili dobijete odgodu služenja za iduću godinu. Neke od tih metoda bile su:

– Ispijanje šalamara (gorke soli), arbašene (naziv za gorku biljku ili ljekarnički pripravak) – laksativno djelovanje (jako čišćenje crijeva). Regrut ne spava danima, jer mu se tijelo nalazi u stanju šoka: s jedne strane pije pripravak koji ga brutalno čisti, a s druge strane, zbog dehidracije i slabosti, bjesomučno pije vodu. Kada bi nakon tri-četiri takve noći bez sna, potpuno iscrpljen, blijed kao krpa i s poremećenim radom srca, stao pred liječnike, doista je izgledao kao živući mrtvac na samrti – što je i bio cilj kako bi dobio željenu ocjenu nesposoban.

– Stavljanje pod pazuha komadića domaćeg sapuna, sirovog duhana ili naribanog češnjaka. To bi iritiralo kožu, ali i dramatično povećalo tjelesnu temperaturu, pa bi izgledalo da mladić ima tešku zaraznu groznicu.

– Ispijanje velikih količina jake, koncentrirane crne kave (ili jedenje sirovih zrna kave) u kombinaciji s octom izazivalo bi strašan lupajući rad srca (tahikardiju) i drhtavicu ruku, simulirajući tešku srčanu manu.

– Pijenje minijaturne količine žive iz toplomjera što bi izazvalo akutno trovanje, strašno bljedilo, drhtanje i propadanje zubnog mesa.

– Utrljavanje prašine, pepela, pijeska ili kapanje blage kiseline (npr. soka od limuna). u oči kako bi simulirali kronično sljepilo ili teški konjunktivitis.

– Izgladnjivanje, pri čemu bi mjesecima prije komisije, mladići jeli tek toliko da prežive kako bi drastično pali ispod propisane težine i visine. Izgledali bi “sušičavo” (tuberkulozno).

– Čvrsto povezivanje oko nogu ili ruku preko noći kako bi se zaustavila cirkulacija. To bi izazvalo privremenu plavu boju, natečenost i privid odumiranja tkiva (lažna gangrena).

– Simuliranje idiotizma – na pregledu bi regruti potpuno šutjeli, slinili, gledali u prazno ili odgovarali na najjednostavnija pitanja posve nepovezanim rečenicama.

– Agresivni ispadi – Neki bi glumili opsjednutost, histeriju ili padavicu (epilepsiju) upravo u trenutku ulaska u dvoranu za preglede, bacajući se po podu i pjeneći na usta (što su postizali prethodnim žvakanjem malo sapuna).

– Odsijecanje kažiprsta na desnoj ruci. Budući da se tim prstom poteže okidač na pušci, bez njega je vojnik bio nesposoban za vojsku.

– Izbijanje prednjih zuba – Zubima se moralo zagristi i potrgati papirnate fice (fišeke/naboje) s barutom kako bi se napunila puška. Bez prednjih zuba to se nije moglo činiti

Vojno-liječnička komisija, sastavljena od carskih časnika i liječnika, putovala bi od mjesta do mjesta (npr. Zadar, Šibenik, Split, Sinj, Imotski). Pred strogu i hladnu austrougarsku gospodu mladići bi  izlazili goli, bez ikakve odjeće. Liječnici su rigorozno mjerili visinu i opseg prsa (minimalni opseg prsa morao je iznositi barem polovicu visine ročnika plus 1 do 2 centimetra). Tko nije imao dovoljnu visinu (obično ispod 155 cm) ili bi mu prsa bila preuska, odmah bi bio otpisan kao “usukan” ili “sušičav”. Potom je slijedio pregled zuba (zbog griženja naboja) i testiranje vida tako što bi ih se tjeraolo da gledaju sitne predmete s udaljenosti. Na kraju pregleda bi mladić bio proglašen sposobnim (Tauglich) odnosno nesposobnim (Bof ili Untauglich). Ako je proglašen sposobnim bio bi regrutiran (Assentiert).

Austrougarski liječnici nisu bili naivni, vremenom su naučili sve trikove (poput ispijanja “arbašene” ili stavljanja sapuna pod pazuh) te su razvijene surove metode provjere i kazne (smještanje u bolnice po stražom i promatranje kako bi se razotkrilo simuliranje, kažnjavanje uhvaćenih u simuliranju ili namjernom narušavanju zdravlja slanjem  u najteže i najozloglašenije vojne postrojbe – obično u pješaštvo na daleke istočne granice Carstva, višegodišnji teški zatvor u okovima za namjerno izbijanje zuba ili odsijecanje prsta). Ako bi mladić pobjegao kako bi izbjegao poziv (u planine – hajdučija ili preko granice), država bi njegovoj obitelji nametnula ogromne novčane kazne ili bi im zaplijenila stoku i zemlju.

Odlazak u vojnike na 10. studenoga 1898.

Odlazak reguruta (Filicijo Vlahov, Gabrijel Franić, Vicko Mišurac, Nikola Vlahov) na služenje četverogodišnjeg vojnog roka.

Pjesnik u ovoj pjesmi spominje ubojstvo cesarice. Radi se o ubojstvu austro-ugarske carice i kraljice Elizabete (poznate kao Sisi) koju je 10. rujna 1898. godine u Ženevi ubio talijanski anarhist Luigi Lucheni. Navedeno mjesto i datum u pjesmi odnosi se upravo na to ubojstvo.

Pjesma o Marku Dodigu nazvanom Čekinu

Iz stihova vidljiva je važnost poljara za šepurinske težake koji su imali posjede u sedam katastarskih općina (Prvić, Zaton, Vodice, Tisno, Tribunj, Zlarin, Žirje).

Na odgovor Srećku Paškovu iz Pole 29.12.1898.

Fortunato Paškov reč. Frde sin Ive i Tereze Antić Poluš (27.07.1871.-12.06.1950.)

Odgovor Nikoli Vlahovu

Između ostalog, pjesnik u ovoj pjesmi spominje “tolomaše” i događaj od 16.07.1901. kada su “tolomaši” bacali kamenje na skupinu narodnjaka koji su pjevali domoljubne pjesme. Kao istaknute “tolomaše” pjesnik spominje Poluševe sinove i unuka. 

 

Izvor: Zbirka Silvija Lučeva

Tome Cukrov – Zbirka “SPOMINJCI” – Libar prvi i dopune – 3. dio

Naša Srima

Pjesma posvećena velićanstvenom postignuću naših pradidova. Suhozidnu baštinu Srime na oko 13 četvornih kilometara čini oko 500 kilometara suhozida i oko 200 bunja koje su “Sve te tvrde stine – Svu tu oštru škalju -Izlomile su – Gole ruke naših pradida “.

Žrvan

Ručni, kućni mlin koji je imala skoro svaka kuća. Budinali = okretali; Frementun farali = drobili kukuruz; Fara = brašno od kojeg se kuhala kaša.

Rožice Majske cvatile

U pjesmi stric Martin je Martin Cukrov sin Mate i Tomice Franić Livić Kešić (03.11.1835.-18.04.1917.) i žena mu Franka rođ. Antić  (19.09.1840.-28.08.1915.)

Veliške kite cvića

Pjesma govori o običaju pravljenja  i nošenja u crkvu na blagoslov kita cvijeća na blagdan svetoga Ante 13. lipnja. U kite se stavljalo cviće sv. Ante (bijeli ljiljan) i još dvanaest vrsta lišća i cvijeća (lavanda, lišće oraha, cviće kamilice, zvončaca, mente, poljskog luka, maka, smilja i dr.). Blagoslovljene kite sušile bi se na gornjem podu te bi se na žeravi palile i tim bi se mirisavim dimom kadilo bolesnike.

Lonci

Ižani su bili glavni proizvođači i prodavači glinenog posuđa.

Divina

Divina (diblje zelje, mišanca) je mješavina samoniklog bilja čije je branje i spremanje često u Dalmaciji značilo preživljavanje. Odličan rad na ovu temu možete naći u publikaciji “Tustopizde u izobilju – kurcoglava ni za lijek: Samoniklo jestivo bilje otoka Zlarina”, Zagreb 2022.

Zapečnjak

Zapečnjak je mali bubak koji se davao pećarici za plaću.

Seljanski Felari

Šepurina je, prije prvog svjetskog rata, bila osvjetljena petrolejskim feralima u svim glavnim ulicma i okolo porta u središtu mjesta.

 

Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

 

 

Tome Cukrov – Zbirka “SPOMINJCI” – Libar prvi i dopune – 2. dio

Kuća moga pradida

Kuću o kojoj pjesnik pjeva sagradio je njegov pradjed Mate Cukrov (07.02.1803.-05.03-1884.) sa svojim sinovima. Kamen za gradnju vađen je u Tijatu kao i za sve šepurinske kuće.

Po´ Cukrovin volton

Pjesma govori o jednom uobičajenom druženju rodbine i susjeda i poslovima koji su se pritom obavljali. Starac koji je pleo kartile (košare) je Lovre Cukrov (10.08.1835.-19.03.1919.). Njegovi unuci koje pjesnik spominje su Ante Andrija reč. Cukre (10.12.1893.-1959.) i Marko Ive  (12.02.1896.-1987.) od sina Ante (12.01.1864.-11.01.1897.) te Jakov Filip (27.04.1897.-11.12.1985.) i Tome Lovre reč. Tomika (17.12.1899.-27.11.1985.) od sina Grge (24.02.1868.-29.04.1902.). Jakov i Tomika su migrirali u Australiju.

Zanimljiv je popis poslova koji se obavljao: krpanje starih opanaka, robe, pletenje bičava od vune i bumbaka (pamuka), napravljanje košulja i primetaljica, rakamavanje šudara (rubaca) i intimela (jastučnica), predenje kudilje. Posebno ističemo nizanje  činašića na ogrice što potvrđuje praksu izrade ogrca u Šepurini. Ogrice (ogrlice)  su poseban segment ženske narodne nošnje. To je tradicijski, ručno rađen, nakit od sitnih raznobojnih staklenih perlica koje se nižu u složene uzorke. Ogrice su krasile ovratnike i niz prsa ženskih bijelih ćipkanih košulja (opleća). Staklenim perlicama vezli su se motivi: lista, cvijeta, križa, kvadrata, pravokutnika, kruga, slova, a vezla su se i imena ljudi i mjesta.

Dežgracija ribara Ševe

dežgracija = nevolja

Ribar u pjesmi je Nikola Mijat reč. Ševo (01.12.1873.-19.03.1952.) sin Paška Ante i Ivke Barin. Oženio je Baricu Vlahov.

U prvi Petak Marčeni

Pjesnik govori o običaju blagoslova polja kada se u procesiji brodovima išlo na Srimu i kada su slavila sva zvona. To se činilo prvog petka u ožujku (ako vrijeme ne bi dopustilo onda se to činilo slijedeći petak) i na blagdan sv. Marka 25. travnja (ako vrijeme ne bi dopustilo onda se procesija  činila po mjestu, kao na Spasovo). Na Srimi se išlo do ceste Kujače-Vlake i nazad. Na dan blagoslova polja oko sedam sati ujutro zvoni se na misu u sva zvona kao nedjeljom. Pjevana misa slavi se u Župnoj novoj crkvi ili u staroj crkvi sv. Jelene, nakon koje slijedi procesija. U korizmeno vrijeme u procesiji se nosi samo raspelo i svijeće, a u vazmeno vrijeme nose se barjaci, velika uskrsna svijeća (cer) i trojstvo. Slavlje biva dovršeno povratkom u crkvu i blagoslovom (vidi objavu -Šepurinski običajnik).

 

Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

 

 

 

Tome Cukrov – Zbirka “SPOMINJCI” – Libar prvi i dopune – 1. dio

U četiri nastavka predstavit ćemo zbirku pjesama Tome Cukrova “Spominjci” – Libar prvi i dopune. Zbirka je dio rukopisne ostavštine Tome Cukrova i, nažalost, nikad do sada nije obajavljena. Pjesmu “Prvi vapor”, koja je satavni dio ove zbirke, već smo objavili pa ćemo je ovdje izostaviti.

Pjesme dajemo u originalnom rukopisu sa svim dopunama i izmjenama koje je autor kanio napraviti u nekom budućem izdanju.

Libar prvi sadrži slijedeće pjesme:

Šepurinska večer u jematvi 1969.

Zaditi maj 1939.

Na Božić ujtro 1969.

Prvi vapor 1971.

Riba iz tuje vrše 1971.

Gomile 1972.

Kuća moga pradida 1973.

Po´ Cukrovin volton 1973.

Dežgracija ribara Ševe 1972.

Grožje poli mora 1973.

U prvi Petak Marčeni 1974.

Dimljaci naši starinski 1972.

Naše ovce 1975.

Naši vrtli 1975.

U težatno itro 1975.

Vihar 1975.

Naša Srima 1975.

Žrvan 1975.

Rožice Majske cvatile 1975.

Veliške kite cvića 1975.

Lonci 1975.

Divina 1933.

Zapečnjak 1976.

Seljanski Felari 1976.

Kandela 1976.

Najdražji spominjci 1976.

 

Čitava zbirka ima 86 stranica.

Na ovu zbirku nastavlja se istoimena zbirka numerina od broja 87 do 115 (vidi 4. dio ove objave).

Očito se radi o dopuni odnosno nastavku Libra prvog, gdje se neke pjesme ponavljaju i u njima su uvrštene izmjene naznačene u Libru prvom:

Šepurinska večer u jematvi 1969.

Ribari naši stari 1971.

Gomile 1972.

Na Božić ujtro 1969.

Zaditi maj 1939.

Ka´u našu Crikvu pojden 1971.

Spominjen se naše vode 1972.

Itros je svanilo proliće

 

Gledajući ukupno (izostavljajući pjesme koje se ponavljaju) zbirka ima 30 pjesama.

Četiri pjesme koje se u dopunama ponavljaju (Šepurinska večer u jematvi, Gomile, Na Božić ujtro,  Zaditi maj) napisane su u proćišćenoj verziji u odnosu na one u Libru prvom.

U zbirku su umetnute kao slobodni listovi i ove dvije pjesme iz drugih zbirki (prikazujemo ih na kraju 4. dijela objave):

Radosti razvij krila 1929. (Ruže)

Na lipu rič 1974. (Sitnice)

 

U pojedinim dijelovima objave uz neke pjesme dane su napomene autora objave.

 

Šepurinska večer u jematvi

Stihovi pjesme vjerno nam prenose ugođaj i radnje najvažnijeg posla šepurinskog težaka – jematve (berbe grožđa) i pravljenja vina. Spominje se razdoblje blagostanja (u drugoj polovici devetnaestog stoljeća – op. a.) “Ka je vina bilo više nego vode usri´  lita…”, “Ka´  su naši ljudi … Gradili visoke kuće kamene… “,  “Ka´  su drugi, furešti ljudi – Ča su u svojin brodima ko´ nas dohodili – Vo naše selo “Zlatni prag” zvali… “

 

Zaditi maj

Stihovima pjesme pjesnik opisuje običaj kićenja i nošenja svečanog ruha prvoga svibnja, u kojem se sačuvala:

“I sva prošlost i sadašnjost

  I budućnost našeg hoda

  Seljačkoga našeg svita

  Hrvatskoga našeg roda

  Na rođenoj našoj grudi

  I pravica i sloboda! “

 

Na Božić ujtro

Jutarnja božićna misa – zornica naziva se i pastirska  jer nam evanđelje ove jutarnje mise govori upravo o pastirima, prvim Kristovim poklonicima. Zanimljiv je običaj, koji svojim stihovima prenosi pjesnik, o pomirbi svađenih osoba.

 

Riba iz tuje vrše

Kratku priču na temu ove pjesme objavio je Ante Kursar u svom radu “Iz leksike i tradicije šepurinskih ribara” str. 129., Čakavska rič Vol. X No. 1-2 1982. (str. 97-144.) prema kazivanju upravo Tome Cukrova.

U pjesmi se navode šepurinski nazivi za veslače u brodu: krmir – vesla na paradi (tj. krmenom veslu), prikrmir –  vesla na veslu pri’ krmo’ (tj. pred krmom), sridir – vesla na sridi (tj. na veslu o’ sride) i naukir – vesla na pramčanom veslu ili veslu o’ škava. Na desnoj strani je krmeno veslo i veslo na sredini, a na lijevoj veslo pred krmom i pramčano veslo.

Špurtenjača je vrsta mreže plivarice za lov male plave ribe (zvana je i srdelara).

Glagol parati u veslanju znači nadjačati veslača (ili veslače) na protivnoj strani.

Brankelj je rašljasti komad drveta, grana koja se spušta u more otežana željezom, olovom ili kamenom i njome se pretražuje dno kako bi se našle izgubljene mreže ili vrša.

Završič je prednji dio vrše o’ site (vrša pletena od site koje su se uglavnom plele oko Vranskog jezera) kroz koji riba ulazi u vršu.  Otvor na zadnjemu dijelu vrše kroz koji se ulovljenu ribu istresa vani i koji se zatvori dok je vrša u moru zove se guca (ili guca o’ vrše).

Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Ferara

Obitelj Ferara navedena je stranici Stališa numeriranoj brojem 173.

Joso Ferara sin Alberta i Jele Girin (26.02.1878.-03.02.1920.) rođen je i pokopan u Tribunju . Došao je ulaštvo na Srimu u kuću br. 7 oženivši Marulu Kursar (15.04.1889.-24.05.1967.). Vjenčali su se u Šepurini 05.09.1910.

Kuća br. 7 (numeracija odgovara broju kuće Andrije Mijata (1775.-) u Šepurini) je kuća Šime Luke Mijata sina Andrije (20.10.1801.-12.10.1876.) koji je tridesetih godina 19. stoljeća postao stalnim stanovnikom Srime. Šime je imao desetero djece. Šimin sin Stipe Mijat (16.08.1836.-18.09.1886.) oženio je Franku Grubelić (16.09.1848.-12.11.1930.). Nakon Stipine smrti Franka se preudala za Matu Kursara (07.09.1857.-) i u tom braku je rođena Marula Kursar.

 

Marula Kursar i Joso Ferara imali su djecu:

Šime (25.04.1915.-)

Ante (12.06.1917.-)

Antica (01.02.1918.-23.05.1938.)

Šime Stipe ꝏ Karmela Sladoljev (Vodice)

 

Nakon Josine smrti Marula se 1926. prudala za Mikulu Fržopa u Vodice.

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini / Ante Ukić, Korijeni : Povijesna demografija Srime, Zagreb [i.e. Zadar], 2004.

 

 

Popis obitelji (Stališ duša) od 1844. – Franić

Obitelji Franić navedene su na numeriranim stranicama od 165. do 172.

Ivan Livić (1771.-1841.) oženivši Anticu Franić Kešić uzeo je prezime kuće u koju je došao – kuća br. 59. U matičnim knjigama javljaju se različiti zapisi prezimena:

Ivan Livić Kešić, Ivan Livić reč. Kešić, Zvane Livić alias Franić, Zvane Livić, Ivan Livić, Zvane Franić reč. Livić.

Na zadnje tri slike navedeni su prvi nositelji obiteljskih i nositelji pojedinačnih prodivki roda Franić.

U vrijeme prvog katastra 1825. obiteljima Franićevih pripadale su kuće br. 59,  92  i 94.

 

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

 

Članovi Književnog društva “Sv. Jeronima” u Zagrebu

O šepurinskim članovima ovog knjževnog društva imamo podatke iz dvije objave u Narodnom listu:

 

Narodni list, 1. ožujka 1879.

– Šime Vlahov

– Lovre Cukrov

– Martin Cukrov Matin

 

Narodni list, 26. studenoga 1879.

– Tome Vlahov Tomin

 

Iz ovdje prikazane pristupnice iz 1912. doznajemo za još jednog člana:

– Slavko Vlahov Ivanov

Pristupnina je iznosila 10 Kruna.

Povjerenik Društva u Šepurini te 1912. bio je Ivan Mišurac.

 

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Španjola, glad i sušica 1918.

Zadnja ratna godina bila je izuzetno teška za stanovnike Šepurine.Tada su glad, sušica i španjolska gripa odnijele mnoge živote.

U matičnoj knjizi umrlih 1917.-1953. zabilježeno je te 1918. 18 umrlih od španjolske gripe, 11 od sušice i 4 od gladi.

 

Od gladi u Šepurini 1918. umrli su:

– Petra Antć kćer Mate i p. Matije Jurat, ud. Andrije Grbelje (08.05.1880.-12.01.1918.)

– Ante Antić sin Krste i p. Luce Petković  (02.12.1913.-13.01.1918.)

– Matija Petković kćer Jakova i Petre Lošinjanin, ud. Marka Vlahova (05.02.1878.-27.04.1918.)

– Cvitan Skroza sin Marka i Andrijane Kursar (23.03.1851.-17.05.1918.)

 

Sušica (tuberkuloza) bila je jedan od najvećih javnozdravstvenih i demografskih problema u Dalmaciji u prvoj polovici 20. stoljeća. Zbog iznimnog siromaštva, loših higijenskih uvjeta, nedovoljne prehrane i prenapučenih te neprozračnih domova, bolest je nemilosrdno kosila živote, a najviše je pogađala siromašne slojeve. Zbog nepostojanja učinkovitog lijeka, sušica je često značila sigurnu smrt. Nazivala se i “bijela kuga”, a oboljeli i njihove obitelji često su bili društveno izolirani i obilježeni.

Od sušice u Šepurini 1918. umrli su:

– Leopold Antić sin Mate i Matije Vlahov (02.12.1894.-17.02.1918.)

– Marko Franić Kešić sin Tome i Matije Lučev (31.12.1863.-24.02.1918.)

– Ivan Antić Poluš sin Mate i Matije Paškov (28.08.1847.-21.03.1918.)

– Ivanica Skroza kćer Ante i Ane Vlahov  (15.051883.-14.05.1918.)

– Vica Petković kćer Stipe i Matije Mijat (07.02.1891.-16.05.1918.)

– Milka Cukrov kćer Šime i Ane Antić (25.09.1900.-31.05.1918.)

– Ivan Skroza sin Ante i Ane Vlahov (15.07.1878.-13.07.1918.)

– Luce Kursar kćer Stipe i Marije Antić (02.01.1879.-23.07.1918.)

– Jere Antić reč. Markičev sin Ivana i Kate Skroza (30.09.1870.-01.01.1918.)

– Lovre Vlahov sin Gušte i Dumice Grubelić (05.09.1839.-25.09.1918.)

– Ivan Petar Grubelić reč. Sekin sin Ante i Tomice Grubelić (03.06.1880.-16.11.1918.)

 

U jesen 1918. Dalmaciju je zahvatila pandemijska španjolska gripa. U narodu zapamćena kao španjolica, španjolka, španjola ili španjolska, odnijela je u grob najmanje 50 milijuna ljudi. U početku je nazivana španjolska hunjavica. Kako si siromašnije obitelji nisu mogle priuštiti liječnika, a ni mrtvozornika, a bolest je isprva dijagnosticirana kao upala pluća, moguće je da je broj umrlih od španjole i veći od zabilježenih u matičnoj knjizi.

Od španjolske gripe u Šepurini 1918. umrli su:

– Jerka Skroza kćer Grge Cukrov Skroze i Antice Strika (Srima) (16.09.1890.-25.09.1918.)

– Pava Antić kćer Luke i Šimake Kursar (11.07.1910.-25.10.1918.)

– Leopolda Grubelić kćer Marka i Dumice Antulov (15.11.1911.-02.11.1918.)

– Marin Cukrov sin Brne i Cvite Antulov (03.09.1859.-10.11.1918.)

– Dušan Mijat sin Nikole i Matije Vlahov (25.05.1909.-10.11.1918.)

– Dumica Paškov kćer Ante i Jerke Paškov (Srima) (04.07.1898.-16.11.1918.)

– Šime Grubelić sin Andrije i Matije Franić (23.10.1872.-18.11.1918.)

– Marija Paškov kćer Ante i Jerke Paškov (Srima) (02.10.1895.-19.11.1918.)

– Križan Grubelić sin Mate i Tereza Mijat (08.05.1901.-22.11.1918.)

– Jerka Antić kćer Petra i Antice Antić (01.10.1896.-25.11.1918.)

– Cvita Cukrov Petković kćer Stipe i Matije Mijat (06.03.1888.-27.11.1918.)

– Vica Grbelja kćer Marka i Marija Rodin (21.02.1903.-29.11.1918.)

– Grgo Kursar sin Petra i Marije Jurić (03.03.1901.-30.11.1918.)

– Ruža Vlahov kćer Bene i Marte Antulov (25.08.1914.-30.11.1918.)

– Tome Skroza sin Pave i Ane Skroza (27.12.1857.-03.12.1918.)

– Lovre Skroza sin Ivane i Kate Kursar (08.08.1855.-04.12.1918.)

– Ivanica Šižgorić Milankov kćer Mate i Cvite Miškić (02.02.1889.-06.12.1918.)

– Vicko Grubelić sin Ante i Jerke Vladić (06.03.1913.-12.12.1918.)

 

Od španjolske gripe umro je u australsom koncentracijskom logoru Holsworthy u Liverpoolu, New South Wales:

– Tome Vlahov sin Ivana i Marije Vlahov (10.12.1886.-27.06.1919.)

 

Nakon 1918. U Šepurini nemamo zabičježenu smrt od španjolske gripe.

 

U 1918. U matičnoj knjizi zabilježeno je 74 umrlih i dvoje izvan župe:

– Matija Jerka kćer Krste i p. Luce Petković (19.09.1909.-01.11.1918.) umrla je u Novom selu u Slavoniji

– Mare Antić kćer Grge i Matije Vlahov (08.10.1898.-19.10.1918.).

 

Osim gladi, sušice i španjole kao ostali uzroci smrti 1918. u matičnoj knjizi navedeni su: starost (14), nenadana smrt (4), prirodna slaboća (4), upala pluća (3), tris (3), nije naveden uzrok (2) te po jedan slučaj opeklina, samoubojstvo, griža, crijevni tumor,  bubrežna bolest, kap, rak, rakitičnost, reumatizam, zaduha, a u jednom slučaju stoji – nađen mrtav. Dakle, od ukupno 74 umrlih glad, sušica i španjola bili uzrok su 33 smrti. Pribrojimo li tome upale pluća možemo konstatirati da su to bili uzroci gotovo polovice umrlih. Vjerojatno i više uzmemo li u obzir nepercizno navedene uzroke.

 

Tijekom prvog svjetskog rata vladala je velika oskudica tako da su Šepurinjani posjekli ćitav Tijat što je vjerno u svojoj pjesmi “Tijat” opisao Vladimir Marcelin reč. Miro Mišurac (1908.-1977.)

Izdvajamo nekoliko stihova:

Gol si kaj kaleb, ka´  mu počupaju perje

 

Sa´ si gol kaj prst,

Ne može u teb koza nać´ brst.

 

Raton natirana nemilosrdna noga

Došla je na meni tražiti plin

I da mi zla načini mnoga,

Mojoj je šumi povadila i korin.

Dok su ljudi padali na fronti

U Italiji i Karpatima.

Dok su se ljudi davili potopljeni na moru.

Smrt je glađu pritila na svakin vratima,

A o´ španjolske febre sve je bilo na pomoru.

Tad su moje magunje i smrečke

Panjevi i granje

Smanjivali stećke,

Smanjivali umiranje.

 

 

Izvor: MKU Šepurina 1917.-1953.

Ivan Barulić – šepurinski župnik 1929.-1936.

Don Ivan (Ivo) Barulić bio je od siječnja 1929. do kraja travnja 1936. šepurinski župnik.Naslijedio je don Srećka Pavića.

Rodio se na Olibu 04.05.1903. Nakon pučke škole koju je završio na otoku, pohađao je nadbiskupsku gimnaziju u Zadru. Teologiju je pohađao u Zadru i Ljubljani. Zaređen je za svećenika 06.09.1925. u Olibu. Bio je župnik 1926. u Popovićima, a 1927.-1929. bio je prefekt sjemeništa u Šinbeniku. Nakon Šepurine bio je župnik u Kalima 1936.-1969. Kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru imenovan je 1957., a 1966. prepozitom istoga Kaptola. Od 1969. bio je župnik Bokanjca, a od 1970. župnik Lukorana. Umro je 15.08.1987. u Zadru i pokopan na Olibu.    

U Šepurini je je proveo kao župnik više od sedam godina.Bio je omiljen i cijenjen o čemu svjedoči oproštajno pismo, upućeno 26..04.1936. Kaljanima (gdje je imenovan župnikom) od strane šepurinskog starješinstva, općinskih odbornika i odbora za gradnju nove škole,  prilikom rastanka od don Ive Barulića 1. svibnja 1936.

 

Izvori: Zbirka Njegoslava Mišurca / Arhiv Zadarske nadbiskupije – Fond Ivan Barulić (HR–AZDN–24)

Epidemija šarlaha 1818.

Na temelju zapisa iz matične knjige umrlih 1812.-1861. vidljiva je epidemija šarlaha (scarlatina) među djecom 1818. u Šepurini.

 

Od šarlaha 1818. umrli su (na kraju, u zagradi, je dob umrlih):

– Gušte Vlahov sin Marka i Šimake Antulov (23.08.1816.-29.01.1818.) (1,5)    

– Lovre Antić sin Frane reč. Gobo reč. Cvitanov i Barice Grubelić  (08.08.1816.-11.02.1818.)  (1,5)

– Mate Vlahov sin Ivana reč. Tomasov i Gašpe Mišurac (-12.02.1818.) (6)

– Mate Antulov sin Luke i Šimake Skroza (07.09.1814.-19.02.1818.) (3)

– Jelena Franka Vlahov kćer Ante i Katarine Antulov (12.03.1815.-25.02.1818.) (3)

– Tadija Mate Kursar sin Andrije i Antice Grubelić (18.09.1816.-03.03.1818.) (1,5)

– Tomica Antić kćer Grge Antića reč. Cvitanov i Jušte Tomice Cukrov (30.10.1816.-05.03.1818.) (1,5)

– Mate Cukrov sin Luke reč. Majorov i Matije Petković (20.09.1814.-26.03.1818.)  (3)

– Šimaka Vlahov kćer Pave reč. Jakovičin i Ane Lošinjanin (-30.03.1818.) (7)

– Ana Magdalena kćer Tome Vlahova i Franke Grubelić (14.07.1816.-29.10.1818.) (2)

 

Sve žrtve bila su djeca između 1 i 7 godina.Najveća koncentracija smrti zabilježena je između kraja siječnja i kraja ožujka 1818. U zapisima su se koristili različiti izrazi za istu bolest: scarlatina, febre scarlatina, mal scarlatino, mal infiamato.

Te godine bolest šarlaha nije zabilježena u Luci.

error: Content is protected !!