Mario Šmit | sepurinaretro.com

Običajnik (Obrednik) Župne crkve u Prvić Luci 1890.

Običajnik župne crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci napisao je Šime Čače p. Krste 10. svibnja 1890. (to je vjerojatno nadnevak kada je dovršio pisanje) po ovlašćenju župnika i gvardijana otca fra Celestina Buića. U Običajnik je iza 20. stranice umetnuta Okružnica o enciklici pape Lava XIII iz svibnja 1897.

Izvor: Arhiva samostana sv. Marije od Milosti u Prvić Luci

Grupa Šepurinjana početkom druge polovice 20. stoljeća

Snimljeno na sklalama kuće Jere Miševa krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina 20. stoljeća

Prvi red – odozgo dolje:

Roko Grubelić reč. Operin (02.08. 1902. – 1981.) sin Šime i Milice Emilije Vlahov reč. Kurina ꝏ Ana Tomica Antić reč. Anzulinova

Tome Antulov reč. Mamić (04.03.1902.-14.02.1978.) sin Ante Pave reč. Kendilo reč. Perikulov i Tomice Rokina Ana Paškov reč. Vodakova ꝏ Anđelija (Anđela) Kuzmana Cukrov reč. Gučeva

Ive (Ivan) Stipe Cukrov reč. Grmaljev (27.12.1903.-05.1980.) sin Andrije i Marije (Mare) Dumice Antić reč. Anzulinova ꝏ Marija Franić Kešić

Grgo Mate Grbelja (20.06.1886.-1966.) sin Mikule i Ivke Cukrov reč. Jelinkinaꝏ Nikoleta Janka Grubelić reč. Tadinova

Petar Dume (Bare) Cukrov reč. Rošov (26.08.1885.-) sin Ante i Matije Grbelja ꝏ1 Filipa (Snimak) Ivanke Kursar reč. Kandelirova ꝏ2 Ivanica Petra Mijat

Ante Nediljko (Domeniko) Antić reč. Injin reč. Markićev reč. Noštromo (10.07.1890.-18.04.1971.) sin Ive reč. Inja i Franke Dumice Franić Kešić ꝏ Ana Kristina Vlahov reč. Jakinova

Drugi red – odozgo na dolje:

Nikola Šimun Vlahov reč. Inda (25.11.1908.-1996.) sin Bene i Markete (Marte) Antulov Fantulin ꝏ Slavka Mačukat

Šime Antić reč. Čele reč. Taranin (18.09.1900.-) sin Frane Jere Antić reč. Tarana i Šimake Kursar ꝏ Melanija Vlahov reč. Pešina

Dušan Antić reč. Điđov (19.05.1912.-1984.) sin Duje Roke reč. Điđa i Jerke Matije Vlahova ꝏ Marija (Milka) Antić Poluš

Joso (Josip) Paškov reč. Bubičin (18.03.1912.,-14.04.1994.) sin Stipe Paškova reč. Bubica i Šimake Vlahov reč. Kriškina ꝏ Ružica Tolja

Jere Frane Miš (29.09.1898.-1982.) sin Mate Ante i Matije Skroza ꝏ Marica Vica Grbelja

Pučki list, 18. prosinca 1891. – Pretplatnici Pučkog lista iz Šepurine

Pretplatnici Pučkog list

U objavi je navedeno 17 pretplatnika Pučkog lista iz Šepurine u prvoj godini njegovog tiskanja:

Tome Cukrov, M. Vlahov, L. Mišurac, Š. Vlahov, F. Vlahov p. T., L. Cukrov p. M., I. Antić p. A., J. Učić. J., J. Antulov Bijanko, S. Franić Kešić, P. Antulov p. M., G. Skroza S., P. Mišurac A., T. Vlahov P., S. Antić p. M., J. Kursar p. C. i V. Cukrov B.

U izdanju od 6. svibnja 1892. stoji poruka povjereniku lista u Šepurini da se šalje 25 primjeraka za stare i 15 za nove pretplatnike.

Izdanje od 15. srpnja 1892. donosi obavijest da su do konca 1892. pretplatu za Pučki list iz Šepurine podmirili: T. Cukrov p. M., A. Vlahov, G. Ukić, V. Cukrov, A. Vlahov p. J. i G. Antić.

Pučki list tiskan je u Splitu u razdoblju 1891.-1922.

Izdavači i urednici: Marko Pilić, Marko Lubin, Jure Rosić, Juraj Kapić

Tiskare: A. Zannonia (Stipan Bulat), Narodna tiskara, Leonova tiskara

Pučki list bio je popularan i već u prvoj godini izlaženja dostigao je nakladu od preko četiri tisuće primjeraka po pojedinom broju.a iz Šepurine

Pučki list, 15. ožujka 1907. – Brodolom SS Imperatrix

Brodolom SS Imperatrix i pogibija Paška Cukrova

SS Imperatrix (izgrađen od čelika 1888. – oko 4000 tona) bio je jedan od dva najveća broda u floti Austrijskog Lloyda, matične luke Trst. Namijenjen prijevozu mješovitog tereta i putnika plovio je na ruti Trst, Sueski kanal , Indija. Na zadnjem putovanju plovio je iz Trsta za Bombaj s mješovitim teretom, 20 putnika i posadom od 120 ljudi.

U noći u 3 sata 22.02.1907. uslijed navigacijske greške i nevremena brod je udario u stijene na zapadnoj strani otoka Elafonisosa smještenog između Peloponeza i Kythire u blizini Krete (Kandije).

U havariji se utopilo 40 osoba od kojih je bilo 15 Dalmatinaca, a među njima i Paško Cukrov.

Napomene:

– SS (kratica od steamship) označava parobrod

– Austrijski Lloyd (njem. Österreichischer Lloyd), osnovan u Trstu 1833. po uzoru na londonski Lloyd, bilo je prvo i najveće parobrodarsko društvo na Jadranu.

Obitelj Ante Antulova

Obitelj ANTULOV (prije prvog svjetskog rata)
Ante i Tomica rođ. Paškov
djeca (s lijeva na desno):
Ruža, Giovana (u krilu), Paško, Tome (iza Paške)

ANTE ANTULOV (punim imenom Ante Pave – u maticama Ante Pavel) rođen 21. 01. 1879. bio je sin Pere (punim imenom Pere Ive 1838.-1899. – u maticama Petar Ivan) reč. Kendilo i Mare rođ. Mijat (punim imenom Margarita, nadimak Mitra). Poginuo je u lipnju 1916. u prvom svjetskom ratu kao austro-ugarski vojnik, na talijanskoj fronti kod mjesta Paljevo (Sv. Gora). Kratko vrijeme boravio je u Australiji kao ekonomski migrant.

TOMICA ANTULOV rođ. Paškov (02.07.1883.-04.03.1982. – kći Stipe reč. Vodak i Barice Grubelić) doživjela je duboku starost i kao najstarija mještanka, u svojoj 96. godini, simbolično otvorila česmu kada je Šepurina priključena na vodovod (28.07.1978.).

Ante i Tomica Antulov imali su osmeroo djece.

Na drugoj slici je izvod iz Popisa obitelji od 1844.

Prezime Antulov spominje se u maticama od druge polovice 17. stoljeća. Obitelji Antulovih nosile su prodivke Perikul, Fantulin i Babun. Sva tri nadimka javljaju se i u funkciji prezimena. Ovdje je prikazano rodoslovlje obitelji iz kuća br. 97 i 4 (brojevi po prvom katastru 1825.) kroz osam, a negdje i devet generacija.

Prava pučka sloboda, 8. travnja 1909. – Seoska blagajna

Ovdje se radi o dopisu anonimnog člana (družinara) Seoske blagajne u Šepurini koji je nezadovoljan stanjem u toj zadruzi. Dopis je objavljen u šibenskom tjedniku Prava pučka sloboda br. 50 od 8. travnja 1909.

Seoska blagajna štedionica – zajmovnica, zadruga na neograničeno jamčenje u Prvić Šepurini utemeljena je 1899.

Prava pučka sloboda je bilo pravaško glasilo tiskano u šibenskoj Hrvatskoj tiskari dr. Krstelj i drug, a izdavač, vlasnik i odgovorni urednik lista bio je Vladimir Kulić. U razdoblju od 16.05.1908. do 22.07.1909. tiskano je 64 broja.

Deranje smokava

Prošlo je vrime sušenja smokava. Dažd je malo pokvarija rabotu, ali bilo je puno lipih dana pa ćemo ve zime imati suvih smokava (kad nam padne cukar). Dažd – koja lipa, starinska rič. Danas rečemo – padala je kiša. Ka ste zadnji put čuli – dažȉlo je. Od babe, iz ditinjstva i danas mi ta rič zvoni u sićanju. Vo me vrime sitilo na govor i riči koje pomalo nestaju. U starom šepurinskom govoru svaka težaška rabota bila je detaljno imenovana.

Za sušenje smokava rabio se glagol derȁti. Glagol derȁti (a znalo se u istom značenju reći – razdȉrati; svršeni oblici su: razdȑti i razdríti) znači stavljati, rastvarati (otvarati) ili pritiskati ubrane smokve na gražijolu (drvena rešetka za sušenje) ili na suhozid u tršju.

Neke smokve bi se pustilo da se cilicȁju. Dakle, smokve koje prezriju na stablu i dobrim dijelom se osuše zovemo smȍkve cilȉce. Reče se – Smȍkve su se ucilicȁle.

Običaj je bio da se smokve koje se suše na zidu u tršju, pláte, a kada se suše na gražijoli, méžu se na bok.

Za smokve koje se otvaraju reče se rasplátiti (nesvršeni oblik je plátiti).

Za smokve koje se pritišču, rečemo da se méžu (od glagola méžiti, svršeni oblik sméžiti). Reče se – Méžimo hi na bok.

Gražijole su se mečale na vodâr (dvi vodoravne i usporedne grede, na kocima). Reklo bi se – Vodâr se ne smȉ vozȉti (ljuljati). Glagol vozȉti u šepurinskom govoru ima dvojako značenje – veslati i ljuljati se. Tako bi naslov zbirki pjesama našeg p. Tona Cukrova (Mali otok pa se ljulja) u originalnom šepurinskom govoru glasija – Máli škôlj pa se vȍzi. Može se vȍziti (ljuljati) i bȁnak, ali ako se drmaju (škriplju) vrata ili postelja rabi se izraz kocécati – Vrata kocécaju, Kočȅta kocéca.

Inače, glagol méžiti rabi se i u značenju jesti (smokve ili sl. – Je li hi méžiš? Méžiš hi, a? Jesi li hi sméžija dvaȉset?), a glagol sméžiti rabi se i u značenju pritisnuti i u značenju pregaziti.

I na kraju, vako bi to zvučalo početkom prošlog stoljeća:

Sa’ se smȍkve šúšu.

U podanku néćemo hi brȁti, néka se cilicȁju.

Čȁ uberêmo u vrhovini razdrít ćemo nȁ zid i gražijȏle.

‘Ne čȁ se šúšu na zidu valjȁ hi plátiti, ‘ne čȁ se šúšu na gražijȏli méžu se na bok.

Ȅno Šimȁka dȅre smȍkve!

Razdȉrali su hi svȇ do rúška!

Gražijȏle se meču na vodâr.

Vodâr se ne smȉ vozȉti.

Dažȉlo je cíli dân!

Koje bogatstvo riči!

Ugovor o kupoprodaji kmetskih prava na otoku Tijatu 1899.

Predmet kupoprodaje po ovom ugovru su kmetska prava na zemljištu veličine 25 gonjaja sa 60 maslina i 5 smokava i na zemljištu veličine 2 gonjaja sa 10 maslina na otoku Tijatu.

Dok je otok Tijat bio u vlasništvu obitelji Draganić Vrančić postojao je ugovoreni kolonatski odnos vlasnika i seljana Šepurine i Luke. Nakon kupovine Tijata 1865. od strane Šepurinjana uslijedili su brojni sporovi između njih i Lučana koji su, pozivajući se na stare pogodbe, polagali pravo na obrađivanje i ubiranje plodova na južnoj strani otoka te sječu šume. Kako je na prijelazu stoljeća ustanovljen zemljišnik oni su ta prava (kmetska prava) upisali i u zemljišnik što je na kraju rezultiralo sudskim sporom. Tek po okončanju sudskog spora između Šepurinjana i Lučana, na temelju konačne presude revizorskog suda 1906., brisana su iz zemljišnika kmetska prava Lučana.

Dakle, u razdoblju od 1865. do 1906. postojali su slučajevi kupoprodaje kmetskih prava na otoku Tijatu. Treba naglasiti da to nisu pravni poslovi kojima se mijenjalo vlasništvo već su kupci stjecali pravo da određene parcele “obrađuju kao kmeti ili radnici, lozom i maslinom” uz davanje naknade vlasniku i redovine od jedne petine prinosa šepurinskoj crkvi.

Ovdje je prikazan prijevod Ugovora koji je u izvorniku sastavljen na talijanskom jeziku. Prijevod je izradio stalni sudski tumač za talijanski jezik Aleksej Gojanović u Šibeniku 23.03.1970.

Napomena: šibenski gonjaj = cca 852 m²

Imenik i Pravila Djevojačkog društva Presvetoga Srca Isusova

Društvo je ponovno uspostavljeno (što upućuje da je postojalo i u nekom ranijem razdoblju) 27. lipnja 1919. dok je župnik bio don Martin Tokić. Članice su mogle biti samo djevojke – čim bi se udale bile bi brisane iz članstva. Društvo je imalo glavaricu (upraviteljicu) i nekoliko ravnateljica s mandatom od godine dana. Društvo je svoje sastanke održavalo svake prve nedjelje u mjesecu nakon popodnevne službe Božje. Glavni sastanak (skupštinu) Društvo je držalo u drugu nedjelju po Duhovima kada se potvrđivala ili birala nova upraviteljica. Upraviteljica je birala ravnateljice. Na godišnjoj skupštini Društva 11. lipnja 1920. Izabrana je Marica Grubelić Ivina za upraviteljicu i i izabrano je četiri ravnateljice te bilježničarka/knjižničarka. Društvo je tada činilo preko 40 djevojaka. Na Skupštini 3. lipnja 1921. za upraviteljicu je izabrana Marica Vlahov p. Frane reč. Šananina (01.01.1891.-) te su izabrane četiri nove ravnateljice. Nova upraviteljica Marula Grbelja Šimina izabrana je 5. veljače 1922. Društvo je obnovljeno nakon petnaest godina 3. listopada 1937. Na sastanku 10. listopada 1937. izabrano je novo upraviteljstvo sa upraviteljicom Maricom Vlahov p. Frane. Kao znak djevojke su oko vrata nosile medalju Srca Isusova i Marijina na plavoj vrpci. Slijedeća Skupština Društva održana je na dan Presvetoga Srca Isusova 31. svibnja 1940. kada je jednoglasno, ponovno, za upraviteljicu izabrana Marica Vlahov. Društvo je tada brojilo 35 djevojaka.

Društvo je imalo svoju zastavu. Novu zastavu (koju je Društvo nabavilo od Stjepana Šajnovića iz Osekova kod Popovače) na svečanosti, u nazočnosti kumova zastave, blagoslovio je don Šime Vlahov (tada u mirovini) na blagdan Krista Kralja 27. listopada 1940.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Napomena: Danas u Osekovu djeluje KUD Stjepan Šajnović koji je svojim radom započeo 1937. Osnivač društva bio je Stjepan Šajnović poznati zapisivač tradicije, izrađivač narodnih nošnji, misnog ruha i mnogobrojnih vatrogasnih i ostalih zastava.

Imenik šepurinskih obitelji 1905.

Ovaj popis obitelji Prvić Šepurine sastavljen je svrhu određivanja pojedinačnih udjela u doprinosu za izgradnju novoga mula (lukobrana) u mjestu (kasnije nazvan Gujin muja). O doprinosu je raspravljano na seoskom zboru 18.12.1904. nakon čega je uslijedio utok (žalba) dijela stanovnika Srime – Ivana Mijata p. Miše i družine jer da Srima ne pripada općini zlarinskoj već šibenskoj općini. Dio Srimara je 12.03.1905. zatražio da sudjeluju u doprinosu jer se sva njihova dobra “kao otok Tijat, Crkva, Grebište nadasve zajedno” nalaze u Šepurini. U imeniku su obuhvaćene sve srimarske obitelji. Odluka o doprinosu u visini od 8.000 kruna donesena je 20.01.1905. na seoskom zboru Šepurine, a potvrđena je na sjednici općinskog Vijeća Zlarinske općine 25.02.1905. Iznos prikupljenog doprinosa bio je predan C. K. Pomorskoj Vladi u Trstu. Imenik obuhvaća tri popisne cjeline: Selo, Brdo, Srima. Gradnja lukobrana započeta je 01.01.1910.