Ante Skroza reč. Tošin

Ante Skroza reč. Tošin (20.02.1874.-15.11.1942.) sin Josipa Ante reč. Toša (13.08.1840.-29.12.1884.) i Matije Franić Kešić (06.09.1845.-12.10.1924.) ꝏ 16.01.1893. Kate Mijat (12.11.1872.-11.09.1964.) kćer Grge (02.03.1825.-) i Marije Franić (14.09.1830.- 27.07.1910.)

Ante i Kate imali djecu:

Toma Stjepan (10.12.1893.-09.04.1896.)

Tome Ante (12.10.1896.-08.12.1961.)  – USA

Roko (04.07.1899.-04.09.1961.)  – USA

Pere (26.06.1902.-1943.) ꝏ Jerina Skračić

Marija Ruža reč. Marica Tošina (29.08.1905.-) – nije se udavala

Cvita (20.03.1909.-18.08.1912.)

Vinka (07.01.1913.-) ꝏ Šime Mišurac reč. Sise

Na slici Ante i Kate sjede, između njih je unuka – Perina kćer. Stoje kćer Marija i sin Pere.

Kuća br. 41 – kućedomaćin 1825. – Mate Skroza (1779.-)

  

Mate Antić reč. Matoš

Na drugoj slici je Matoš s drugom ženom Dumicom, a na trećoj s Dumicom i sinom Paškom. Četvrta slika je isječak sa fotografije sprovoda Frane Antulov Fantulina 1958.

Procesije u prvoj polovici 20. stoljeća

Na slikama su redom prikazane:

– Procesija na sv. Roka 1929.

– Procesija na sv. Roka 1939.

– Procesija 1940. (ispred  svećenika – Ive Franić i njegov sin Ante)

– Tjelovska procesija 1942. (u vrijeme talijanske okupacije)

Do kraja drugog svjetskog rata procesija na blagdan sv. Roka, zaštitnika Šepurine, prolazila je preko brodova između dvije glavice.

 

Šepurina i Luka u Šematizmu 1893.

U Šematizmu Šibenske biskupije 1893. navedeni su podaci i o župama Šepurina i Luka.

Luka (pod zazivom Svete Marije od Milosti)

Osnovana kao župa od biskupa Vicka Arrigonija godine 1557. koju su vodili franjevci trećoredci. Uz samostan je samostanska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji.
Župnik: Celestin Buić.
Kuća: 168; Duša: 1072.

Šepurina (pod zazivom Uznesenja Blažene Djevice Marije)

Osnovana kao ekspozitura 09.12.1830. Odvojena od župe Luka dekretom biskupa Maupasa

12.12. 1859. Nova crkva posvećena od biskupa A. J. Fosca 02.07.1878. Ima staru crkvu pod naslovom Našašća Svetoga Križa i sv. Jelene, te grobljansku kapelu sv. Roka. Župnik: Antonio Šurija.

Kuća: 210; Duša: 1496.

 

Spomen-ploča kralju Tomislavu

Spomen-ploča prvom hrvatskom kralju svečano je postavljena u Šepurini 28.10.1926. prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Ploča je postavljena zalaganjem Obora koji je vodio Ivan Mišurac.

Ploča napravljena iz bijelog kamena 75 x 45 cm sa brončanom pločom 36 x 25 cm postavljena je na seoskoj (bratskoj) kući koja je bliže moru. Kada je ta kuća osamdesetih godina 20. stoljeća srušena (na njenom mjestu napravljena je nova zgrada) ploča je premještena na susjednu seosku kuću gdje se i danas nalazi. Na zadnjoj slici vidljiv je položaj spomen-ploče na prvoj seoskoj kući.

Na bijelom kamenu ispod brončanog reljefa stoji natpis:

NA USPOMENU

TISUĆGODIŠNJE SLAVE SNAGE

KLIČUĆI POSTAVLJAJU

HRVATI PRVIĆ ŠEPURINE

Raskovani, 19. kolovoza 1921. – Smrt don Ante Šurije

U svom prvom broju tjednik “Raskovani” objavio je vijest o smrti i pokopu don Ante Šurije (1845.-1921.).

Ante Šurija bio je rodom iz Trogira, a kao župnik djelovao je u Zlarinu, Šepurini i Vodicama. Bio je autonomaš i za svoga službovanja u Šepurini 1876.-1896. bio je predvodnik šepurinskog autonomaštva. Kako stoji u objavi osjećao se Talijanom i zatražio je i dobio talijansko državljanstvo. Ironijom sudbine pokopan je u Vodicama u grob u kojem je prethodno sahranjen glagoljaš don Jakov Nimčević.

Don Ante Šurija bavio se i proizvodnjom vina i biljnog likera.

Tjednik Raskovani izlazio je 1921. i 1922. Ukupno je tiskano 35 brojeva u Pučkoj tiskari u Šibeniku. Vlasnik, direktor i odgovorni urednik bio je Pavao Roca.

Napomena: U radu p. Ljubomira Antića “Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba” (ČSP, br. 3., 735.-758., 2008.) na str. 753. stoji pogrešan podatak da je Ante Šurija postao šepurinski župnik 1867.

Dopisnica iz 1908.

Dopisnicu je poslao Marko Cukrov (1880.-1945.) u Zlarin Antunu Adumu na Božić 1908.

 

Panorama

Izvor: „Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu“

Izvod iz matica 1897. za obitelj Nikole Antića

Ovdje se radi o službenom austro-ugarskom obrascu za potvrdu podataka iz matica krštenih, vjenčanih i umrlih za obitelji vojnih obveznika koje traže pogodovanje u vezi vojne obveze (oslobođenje, odgodu, smanjenje obveze) koji je ispunio župnik don Krsto Bukić 19.03.1897. na temelju matičnih knjiga. Uz potpis župnika je pečat šepurinske župe.

Tijekom 19. stoljeća, osobito nakon vojnih reformi 1850.-1880., matice (krštenih, vjenčanih, umrlih) bile su primarni dokaz identiteta, starosti i bračnog statusa – ključne informacije za:

– novačenje,

– procjenu uzdržavanih članova obitelji,

– oslobađanje od služenja (zbog bolesti, siročadi itd.),

– pravo na udovičke ili sirotinjske potpore,

– evidenciju domobrana.

Zbog toga su vlasti od župnika tražile službene podatke o obitelji vojnih obveznika. 

Opća obveza regrutacije (leva militare) u Dalmaciji uvedena je 1852. Dotad je Dalmacija bila izuzeta od redovite regrutacije (osim dragovoljaca i mornarice). Uvedeno je popisivanje (registrazione) mladića, liječnički pregledi i provjera sposobnosti te ždrijebanje brojeva po kotarima pri čemu su oni s najnižim brojevima ulazili u kontingent (koji je 1852. iznosio 1200 ljudi – 950 iz okružja Zadarskog i Splitskog i 250 isključivo mornarički iz okružja Dubrovačkog i Kotorskog). Od služenja su bili izuzeti oni koji su bili nužni za izdržavanje obitelj (sin jedinac, brat, zet), udovci s djetetom, svećenici, redovnici, vjeroučitelji, medicinsko-fizički nesposobni, neke kategorije službenika.

Dokument pokazuje kako je austro-ugarska uprava koristila matice župa kao službeni izvor za prikupljanje podataka o obiteljima vojnih obveznika. 

Na dnu piše da se obrazac  nabavlja se kod tiskare “Narodnoga Lista”’ u Zadru koji je bio je glavni tiskarski i izdavački centar za Dalmaciju. 

Nikola (Mikula) Antić reč. Tica sin Josipa i Cvite Antulov Perikulov (28.11.1839.-23.11.1916.) i Barica Paškov kćer Frane  (12.08.1846.-14.07.1917.) vjenčani 24.10.1870. imali su osmero djece:

Luka (18.10.1871.-), Marko (28.04.1873.-), Stipe Filip Fortunato (25.07.1877.-), Marija (26.07.1879.-), Matija (20.09.1880.-14.05.1915.), Toma (20.02.1884.-1885.), Ivan Tome (06.11.1886.-), Nikoleta (03.01.1888.-).  Potomci Mikule Antića nose prodivku Tičini.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Stanje kuća i duša u Šepurini 1893., 1896., 1898. i 1900.

Prema Šematizmu Šibenske biskupije 1893. (vidi stranicu Crkveni život) stanje je bilo:

                       kuća    duša  

Šepurina        190     1378  

Srima               20        118

Ukupno         210      1496 

U svrhu sastavljanja biskupijskog šematizma šepurinski župnik don Krsto Bukić dostavio je u studenom 1896. podatke o kućama i stanovnicima župe:

                       kuća    duša  

Šepurina        210     1463  

Srima               25        124

Ukupno         235      1587 

Don Krsto Bukić za 1898. dostavio je 08.03.1899. slijedeće podatke:

                       kuća    duša  

Šepurina        218     1491  

Srima               25        130

Ukupno         243      1621 

Za 1900. don Krsto Bukić dostavio je 18.01.1901. ove podatke:

                       kuća    duša  

Šepurina        255     1606  

Srima               22        134

Ukupno         277      1740

U osam godina broj stanovnika Šepurine porastao je za 16,5%, Srime 13,5% odnosno čitave župe za 16,3%.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini i Šematizam Šibenske biskupije 1893.

Tome Cukrov

Tome Cukrov (24.10.1902.- 31.07.1980.) sin Marka i Mare Kursar, težak, pjesnik, napisao je u razdoblju od pet desetljeća preko 1000 pjesama, od kojih je sačuvano njih oko 600. U vlastitoj nakladi tiskane su zbirke “Na rodnoj grudi” (1941., tiskano 1978.) i “Ruže” (1929., tiskano 1979.), dok je sve ostalo u rukopisu. Spomenut ću neke zbirke – “Ljubice”, “Miris proljeća”, “Spominjci”, “Zemlja i pjesma” te njemu najdraža “Miris krša i mora”. Pohađao je školu samo jednu godinu, sve je ostalo naučio sam. Težak, poslije drugog svjetskog rata aktivan u šepurinskoj poljoprivrednj zadruzi. Radićevac, aktivni član HSS-a. Objavljivao je prije drugog svjetskog rata – u listovima “Seljačka prosvjeta”, “Seljačka sloga”, “Seljački svijet”, “Seljački dom”, mjesečniku “Evolucija”, božićnim i uskrsnim kalendarima i zborncima društva Seljačaka sloga te nekim izdanjima društva Napredak iz Sarajeva. . Godine 1948. izabran je za odbornika Središnjice Hrvatskog seljačkog prosvjetnog društva “Seljačka sloga”.  Prva pjesma tiskana  mu je 1926. u Seljačkoj prosvjeti. Iza drugog rata napisao je dosta pjesama u dijalektu i to je prava riznica šepurinskog govora iz prve polovice dvadesetog stoljeća. O njemu i njegovim pjesmama objavljen je članak u Šibenskom listu br. 507 od 6. lipnja 1962. uz koji je objavljena i pjesma “Pramalitno itro” iz 1935. Čitavu zbirku pjesama “Ruže” posvetio je svojoj ljubavi, ženi Zlatki rođ. Tikulin (19.04.1910.-2005.). 

Na slikovnim prilozima su dvije Tomine fotografije i fotografija njega i Zlatke iz mlađih dana koja je umetnuta u zbirku pjesama “Ruže”. Nadalje tu je izvod iz Stališa duša sa zapisima o njegovoj obitelji, slika nadvratka konobe njegove kuće i kamen sa inicijalima na dovratku vrata od konobe. Prikazana je i naslovnica časopisa “Evolucija” iz prosinca 1931. u kojem je objavljena njegova pjesma “Južnjak” te naslovnice jedine dvije tiskane zbirke pjesama “Na rodnoj grudi” i “Ruže”. Na kraju je dan prikaz članka iz Šibenskog lista i rodoslovlje Tomine obitelji kroz sedam generacija.

Tome Cukrov – Prvi vapor

U rukopisnoj ostavštini Tome Cukrova, šepurinskoga pjesnika, pronašao sam pjesmu “Prvi vapor” – o prvom vaporu ki je proša ispri našega sela. To je pjesnička interpretacija pojave prvog vapora ili kako pjesnik kaže: “Ka´ je prvi vapor ispri našega sela fasava”. Pjesma je dio njegove neobjavljene zbirke “Spominjci”. Napisana je 6. veljače 1971.g., na večer – kako je sam autor zabilježio. Autor je ostavio i bilješku da je tu pjesmu 1973.g. dao svom rođaku Anti Kursaru za njegovu knjigu “O šepurinskom govoru” (rad profesora Ante Kursara objavljen je u Čakavska rič, Vol. IX No. 2, str. 3.-49., Split 1979.). Nažalost, ova pjesma nije uvrštena u taj rad tako da je ovo njezina prva objava.

Iz rukopisa je teško uvijek precizno  odrediti jeli autor rabio č ili ć. Premda on u svojim pjesmama upotrebljava oba konsonanta treba istaknuti da u šepurinskom govoru ne postoje glasovi č i ć nego umjesto njih postoji glas koji je po svojim fonološkim karakteristikama između č i ć. To nije čakavsko t’ nego štokavsko ć. Čakavsko t’ (izgovara se uvijek namjesto štokavskoga ć) kao i č postoje u susjednoj Luci i Zlarinu.  Rečeno treba imati na umu kada je riječ o pjesmama Tome Cukrova pisanim šepurinskim govorom.  

 Izvor: Rukopisna ostavština Tome Cukrova  

Toponimi u dokumentima o razdiljenju obitelji Pere Antulova i Stipe Paškova 1917.

Po katastarskim općinama navedeni su slijedeći toponimi:

Prvić

Bafino

Po Mijata

Križica crkveno

Prdentino (Zapuntom)

Kuzmiča gosposko (Zapuntom)

Pod Čobana

Naprvić

Pod Kursara

Brdo

Punta

Zaton (Srima)

Poljice

Manoševo

Manoševo gosposko

Brnistre

Japljenica

Kod Šimerina stana

Krpeljivac

Glavica Stablinac

Pod Stablinac

Gornje Lovetovo

Koliš

Kulušičevica

Krč

Lovetovo

Bumberovo

Kod Brjanova stana

Jaz

Veliki Oblog

Dvorina

Brig

Slavičevo

Donje Slavičevo

Tribunj

Kažotovo

Mrzanac

Veliki Kus

Kurtelinovo

Rupa

Mala Rupa

Vodice

Blato

Neke parcele (npr. u Stablincu) označene su kao Gora nerađeno.

Kada je riječ o označavanju strana koriste se izrazi: od bure, od juga, od majštrala (maistrala) i od podne. Isto značenje imaju izrazi: s bure, s juga, s majštrala (maistrala).  Ovakvi izrazi odražavaju narodni način preciziranja međa – prije nego što su postojale točne katastarske oznake. Granice su se opisivale prema poznatim točkama u krajoliku (vlasnici susjednih parcela, suhozidi, smokve, bunari, masline, more, putovi i dr.) i prema stranama svijeta određenima vjetrovima:

– od bure /s bure – od (sa sjevera / sjeveroistoka) – sjeverna strana,

– od podne – od juga (kad je sunce najviše) – južna strana,

– od juga / s juga – jugoistočna strana (smjer iz kojeg puše jugo),

– od maistrala / s maistrala – od zapada / sjeverozapada ili “od mora”, jer maistral puše s mora prema     

  kopnu – zapadna strana

– od jutra / od izlaska sunca / od levanta – istočna strana

Ti izrazi korišteni su u oporukama, ugovorima o diobi zemlje, darovnicama ili kupoprodajama iz 17., 18. i 19. stoljeća. U starim dokumentima i govoru istočna strana se rjeđe spominjala pa izraz od juga / s juga ponekad može označavati i istočnu stranu ovisno o kontekstu, reljefu i lokalnoj ruži vjetrova.

Navodim jedan sprimjer: “Vinograd u Šepurini zvano Punta. Mejaši od podne Grgo Mijat, od bure Mate Grubelić, od juga do sinjala, s maistrala put i more”. To znači da vinograd u Punti  graniči:

– na jugu sa zemljom Grge Mijata,

– na sjeveru sa zemljom Mate Grubelića,

– na jugoistoku do sinjala (međašnjeg kamena),

– na zapadu s putem i morem.

Opskrba modrom galicom i sumporom 1899.

Kotarska gospodarska zadruga iz Šibenika poslala je 06.02.1899. Župnom uredu Šepurine dopis s molbom da ga župnik objavi vjernicima na prvoj svetoj misi. Riječ je o mogućnosti nabave modre galice i sumpora za članove Zadruge uz kaparu od 5 fiorina za 100 kg modre galice i 1 fiorina za vreću sumpora.

Dopis je uz blagajnika potpisan i od predsjednika Zadruge Ivana Krstitelja Fontane i tajnika Vinka Belamarića. 

Ivan Krstitelj Fontana (1832.-1916.), doktor prava, sin Josipa Frane, bio je odvjetnik u Šibeniku, političar i javni dužnosnik. Potječe iz šibenske građanske, a potom i plemićke obitelji Fontana, koja se doselila u Dalmaciju iz Bergama tijekom 18. stoljeća. Bio je član osnivačkog odbora Narodne slavjanske čitaonice, član Narodne stranke koji je nakon pobjede narodnjaka na općinskim izborima u Šibeniku 1873. izabran za prisjednika općinskog vijeća, a  1889-95.  bio je i zastupnik u Dalmatinskom saboru.  U Zablaću je obitelj Fontana imala solanu, posjed i ljetnikovce. Ivan Krstitelj je uz ljetnikovac u Zablaću imao i mlinicu za ulje. Njegovo ulje nagrađeno je brojnim medaljama i diplomama na gospodarskim izložbama. Posjed u Zablaću stekla je poslije obitelj Inchiostri, a dvor u Zlarinu obitelj Zuliani.

Vinko Belamarić (1874.-1917.) bio je učitelj i poljoprivredni pisac. Kao učitelj službovao je u Krapnju i Šibeniku. Pisao je o ribarstvu, posebno o koraljarstvu i spužvarstvu, o poljodjelstvu u Dalmaciji – vinogradarstvu, voćarstvu i maslinarstvu, poljodjelskim zadrugama, pošumljavanju u Dalmaciji te o praktičnim pitanjima nastave u osnovnoj školi. 

Kapara je u dopisu izražena u fiorinima i novčićima. Bilo je to vrijeme monetarne reforme odnosno prijelaza na novu monetranu jedinicu.  Austro-Ugarska je 1892. uvela krunu (Krone – oznaka K), koja je počela potpuno zamjenjivati fiorin tek nekoliko godina kasnije (do 1900.). Stara valuta Gulden ili Florin (na hrvatskom: forinta ili fiorin) imala je oznaku: fl. ili f. i imala je 100 novčića (kreuzera). Omjer konverzije bio je: 1 fiorin = 2 krune odnosno, 1 kruna = 50 novčića (kreuzera). U prijelaznom razdoblju često se pojavljuju dvostruke oznake poput: “5 fiorina ili 10 kruna” jer su oba sustava još bila u uporabi. Jedna kruna imala je 100 hellera (u mađarskom dijelu monarhije 100 fillera/filira).

Peronospora u šepurinskim vinogradima 1897.

Dopis glavara P. Šepurine Jakova Kursara Općinskom upraviteljstvu Zlarin od 20. lipnja 1897.

Molba je 21. lipnja 1897. proslijeđena C. K. Kotarskom poglavarstvu s molbom da ono usliši prošnju glavara i što prije pošalje povjerenstvo koje će izviditi stanje te da budu oslobođeni poreza i da im se udjeli obilata podpora.

talaferema = neotočno kopno

Dozvole za vjenčanje malodobnih Tomice Paškov i Ante Antulova

Kao malodobnici Ante Antulov p. Pere – u maticama Ante Pavel (21.01.1879.-28.06.1916.) i Tomica Paškov kći Stipe (02.07.1883.-04.03.1982.) morali su pribaviti razne dozvole kako bi se mogli oženiti. Ante je imao 20, a Tomica nepunih 16 godina. 

Na prvoj slici je izvod iz matica krštenih, vjenčanih i umrlih za obitelj p. Pere Ivana Antulova koji je 17. siječnja 1899. sastavio šepurinski župnik don Krsto Bukić. Na drugoj slici je pozadina tog obrasca sa uputama za popunjavanje.

Na trećoj slici je dozvola za vjenčanje malodobnog Ante Antulova p. Pere koju je izdao C. K. Kotarski sud u Šibeniku 01.02.1899. rješavajući molbu majke malodobnika. Antin otac Pere preminuo je 1. siječnja 1899. što je vidljivo i iz dopisa župnika don Krste Bukića C. K. Kotarskom sudu u Šibeniku. 

Na petoj slici je dokument Kraljevske Lučke kapetanije Šibenik od 16. veljače 1899. koji je potpisao kraljevski savjetnik i upravitelj kapetanije. Ante Antulov, sin Pere, iz Šepurine, podnio je molbu za dopuštenje da može sklopiti brak. Kraljevska lučka kapetanija u Šibeniku, pozivajući se na zakon, odlučila je da se iznimno dopušta sklapanje braka, pod uvjetima koje propisuje tadašnji Zakon o vojnoj obvezi i službi u mornarici (jer su mladići morali imati posebno dopuštenje za ženidbu dok su bili podložni vojnoj službi).

Slijedeća slika prikazuje traženje dopuštenja za ženidbu zbog rodbinske povezanosti u četvrtom koljenu koju je uputio don Krsto Bukić 17. travnjja 1899. U odgovoru biskup Matija Zannoni daje ovlast župniku u Šepurinama da može vjenčati Antu Antulova i Tomicu Paškov. Utvrđeno je da među njima postoji rodbinska povezanost u četvrtom koljenu, ali je zbog posebnog dopuštenja Svete Stolice (odobrenje od 28. svibnja 1895., vrijedno pet godina) dano izuzeće, pa im se brak može dopustiti. Župniku je naloženo da prije vjenčanja budu obavljene uobičajene objave ženidbenih namjera (tri puta), te da kao pokoru zaručnici izmole dvaput litanije Blažene Djevice Marije. Dokument je izdan u Šibeniku 21. travnja 1899. godine, potpisao ga je generalni vikar Martinović, s pečatom Šibenske biskupije.

Na kraju je prikazan dokument od 1. svibnja 1899. kojim otac Stipe Paškov  dozvoljava dobrovoljno da se njegova maloljetna kćer Tomica može združiti “u Sveti Sakramenat ženidbeni sa Antom pok. Pere Antulova”. Uz potkrižanog  Stipu Paškova dokument su potpisali Tome Vlahov i Stipe Antić kao svjedoci. 

Ovi dokumenti zajedno potvrđuju da su Ante Antulov i Tomica Paškov iz Šepurine 1899. godine tražili i dobili crkveno i državno dopuštenje za brak, unatoč rodbinskoj povezanosti u četvrtom koljenu i obvezama prema vojnoj službi. Ante i Tomica vjenčali su se 2. svibnja 1899.

U Austro-Ugarskoj Monarhiji krajem 19. stoljeća postojale su dvije dimenzije punoljetnosti:

– Po Građanskom pravo (Opći građanski zakonik, koji je vrijedio i u Dalmaciji nakon 1852.)

  • punoljetnost je nastupala sa 24 godine.
  • osoba mlađa od 24 godine smatrala se malodobnom.
  • no, s 20 godina mladić, a sa 16 godina djevojka mogli su uz privolu roditelja/staratelja sklopiti brak.

– Po Crkvenom pravu (Tridentski sabor, kanonske odredbe)

  • Minimalna dob za valjan crkveni brak bila je:
    • 14 godina za mladiće,
    • 12 godina za djevojke.
  • Ipak, u praksi su biskupije strogo tražile da se poštuje i građanski zakon – zato se često tražilo dopuštenje i od Crkve i od svjetovnih vlasti.

Izvor: Arhiva župne kuće u Šepurini

Pismo Vicka Mišurca iz Beria Woodline 1911.

Pismo je Vicko Mišurac uputio 30. srpnja 1911.g. svom kumu Josi Skrozi kada su obojica boravila u Australiji. Pismo je poslano iz poštanskog ureda Beria Woodline u Zapadnoj Australiji gdje je Vicko u to vrijeme boravio. U to doba tamo je bio rudnik zlata. Beria je danas napušteni grad u regiji Goldfields-Esperance u Zapadnoj Australiji. 

Vicko u pismu, između ostalog,  kaže da je “složio već dobar dio pjesme od Australije, ma će biti lijepa i duga” pa je misli tikati, a naslov će joj biti: “Pjesma o bjedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življene u Zapadnoj Australiji”. 

Knjiga je tiskana u Šibeniku 1912. 

Mišurac, Vinko Vice Cvitkov rođen je 22.01.1877. u Prvić Šepurini, a umro je 24.10.1921. i pokopan u Zatonu. Jedno vrijeme boravio je u Australiji.

Josip Skroza reč. Đevojka reč. Ansin (04.04.1890.-26.01.1921.) bio je tada također šepurinski iseljenik u Australiji. Tijekom prvog svjetskog rata bio je zatočen najprije u logoru na otoku Rottnest kao neprijateljski stranac, a kasnije je prebačen u logor Holsworthy. Ubili su ga u Šepurini talijanski žandari zbog isticanja hrvatske zastave u svatovskoj povorci na vjenčanju njegove nećakinje Tomice Skroza. Bilo je to u vrijeme talijanske okupacije nakon prvog svjetskog rata.

Ribari iz Luke 1948.

Dokument Ribarske zadruge s o. j. Iz Prvić Luke od 23.08.1948. sadržava popis 23 ribara ljetnog ribolova 1948. Naveden je i broj članova njihovih obitelji.

“Krađe” djevojaka u Luci 1900. i 1905.

U Prvić Luci 23.08.1900. djevojka Matija (rođena 1881.) uskočila je u kuću mladića Tome (rođen 1878.). O tome župnik Prvić Luke piše C. K. Kotarskom poglavarstvu tražeći kaznu za roditelje i djecu. U saslušanju u obćinskom uredu u Zlarinu Matija je izjavila da već tri-četiri godine “sprovađa” ljubav s Tomom i to kriomice te da je u dogovoru s njim 23. kolovoza uskočila u njegovu kuću. Matija izjavljuje:  “… ja se kao kaplja na listu tresem i jedino skori dan mog sretnog vjenčanja i združenja zakonskog sa mojim budućim mužem umiriti će srdce moje. ” Iz Tominog iskaza doznajemo da Matijini roditelji nisu htjeli da se ona vjenča s njim pa su se odlučili da ona uskoči u njegovu kuću. Na kraju su Matija i Tome stupili u zakonitu bračnu vezu. 

Župnik Prvić Luke u svom dopisu C. K. Kotarskom poglavarstvu od 04.05.1905. piše o krađi djevojke u Prvić Luci na Veliki petak 21.04.1905. Momak Ive star 21 godinu ukrao je djevojku djevojku Maru staru 22 godine i to po drugi put. Pomogla mu je sestra Milica koja je i ovaj put zatvorila vrata. Župnik traži da se kazne i momak i djevojka, sestra koja je pomogla te roditelji djevojke koji su to dopustili. C.K. Kotarsko poglavarstvo proslijedilo je tužbu Općinskom upraviteljstvu Zlarin koje je nakon saslušanja Ivana i Mare naredilo da se suložnica Mara vrati svojoj kući u roku od tri dana, a zbog prekršaja suložništva udarena im je globa od po 5 Kruna svakome.

    Obzirom na tadašnju praksu u slučaju iz 1905. ne radi se o otmici (nasilnoj ili polunasilnoj) djevojke već o “umaknuću” (bijeg iz kuće zbog ljubavi ili prkosa roditeljima) odnosno djevojka je “uskočila” (otišla k mladiću, “uskočila”  u njegovu kuću). Kada je riječ o umaknuću odnosno kad djevojka uskoči u kuću mladića radi se o dogovoru momka i djevojke o bijegu. Glavni razlozi umaknuća (uskakanja)  bili su: neslaganje roditelja s odabranikom (npr. zbog siromaštva, časti, obiteljskih ugovora), pokušaj izbjegavanja skupih svadbenih procedura i darova, pa i stvarna ljubav/želja djevojke. U tradicionalnoj zajednici ovi postupci ponekad su bili gledani kao prihvatljiv (ili barem razumljiv) način sklapanja braka – naročito ako je djevojka “htjela” ili ako su drugi oblici prosidbe bili blokirani. Istovremeno, crkva i državni zakon osuđivali su ili nastojali sankcionirati takve postupke. 

    Suložništvo (konkubinat, priležništvo, divlji brak) je izvanbračna zajednica muškarca i žene koja nije sklopljena prema propisima. Suložništvo nije imalo pravne posljedice braka. Djeca iz takve zajednice bila su izvanbračna.

    error: Content is protected !!