O šepurinskim članovima ovog knjževnog društva imamo podatke iz dvije objave u Narodnom listu:

Narodni list, 1. ožujka 1879.

– Šime Vlahov

– Lovre Cukrov

– Martin Cukrov Matin

Narodni list, 26. studenoga 1879.

– Tome Vlahov Tomin

Iz ovdje prikazanih pristupnica iz 1912. doznajemo za još dva člana:

– Slavko Vlahov Ivanov

– Nikola Kursar Andrijin

Pristupnina je iznosila 10 Kruna.

Povjerenik Društva u Šepurini te 1912. bio je Ivan Mišurac.

Izvor: Zbirka Njegoslava Mišurca

Prve podatke o djelovanju tamburaša u Šepurini pronašli smo u 1929. U slikovnim prilozima prikazan je Poslovnik Sekcije tamburaša podređene Odboru za narodno prosvjećivanje Prvić Šepurine. Upravu tamburaša činili su zborovođa, tajnik i blagajnik.

Odbori i sekcije za narodno prosvjećivanje vezani su uz Odsek za narodno prosvećivanje (Odjel za narodno prosvjećivanje) Ministarstva prosvjete SHS (kasnije Jugoslavije). Do diktature glavne zadaće tog Odjela bile su opismenjavanje (analfabetski tečajevi) i osnivanje narodnih knjižnica. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929., država mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija, a prosvjetna politika postaje jedno od glavnih oruđa za provođenje ideologije tzv. integralnog jugoslavenstva. Uvodi se kontrola rada učitelja i profesora putem školskih nadzornika koji su izvješćivali Odjel o tome kako učitelji provode državne naredbe i jesu li politički podobni i odani dinastiji. Provodi se jezična i kurikularna unifikacija – unificiraju se udžbenici i ukidaju regionalne specifičnosti u kurikulumu (posebice u nastavi povijesti, geografije i jezika) kako bi se stvorio jedinstveni jugoslavenski identitet. Striktno se inzistiralo na uklanjanju regionalizama i zapadnih jezičnih oblika iz udžbenika te uvođenju jedinstvenih nastavnih planova i programa koji su promovirali unitarizam. Pod pojmom °zapadni jezični oblici° razumijevamo politički eufemizam i administrativni konstrukt kojim su prosvjetne vlasti u Beogradu nazivale hrvatski jezik. U praksi, jezična unifikacija provodila se tako da su se iz školskih udžbenika, službenih dokumenata i prosvjetnih poslovnika sustavno izbacivale riječi i oblici karakteristični za hrvatsku tradiciju, a nametale su se srpske varijante. Najveća jezična diskriminacija događala se u državnim institucijama sa sjedištem u Beogradu, od vojske pa nadalje.

Fenomen velike raširenosti tamburaških zborova u Dalmaciji od zadnjeg desetljeća 19. stoljeća do pred Drugi svjetski rat nedovoljno je istražen. U opstojanju tamburaških zborova veliku je ulogu imala crkva, a djelovali su prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu lokalnih učitelja i prosvjetnih radnika.

Tamburicu je pratilo značenje hrvatskog nacionalnog instrumenta, a tamburaški zborovi bili su i oblik kulturnog otpora i borbe za očuvanje nacionalnog identiteta.

Fotografija 1931.

Djeca: Mišo i Ozren (učiteljeva djeca) drže simbol Društva “Sekcija tamburaša Šepurine”

Sjede (s lijeva na desno): Ivanka Vlahov reč. Đovana reč. Poldina (1911.-), Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-), Lino Milić (učitelj), Ivka Milić (supruga učitelja), Lipija Antić Poluš (1914.-)

Prvi red (s lijeva na desno): Oktavija Antić (1921.-1996.), Bosiljko Mijat reč. Brene (1918.-1943.), Ante Kursar (1914.-2008.), Ivan Ante Jurat reč. Mikulin (1912.-1939.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.), Dušan Taljević (muž Mare Antić reč. Pakova), Ruža Viktorija Vlahov reč. Poldina (1920.-), Virgilio Vlahov (1919.-)

Gornji red (s lijeva na desno): Ante Cukrov reč. Sipić (1914.-1943.), Šime Rudolf Vlahov reč. Kokulo (1917.-), Ante Tihomir Tikulin reč. Brko (1920.-), Petar (Pere) Grbelja reč. Buhin (1906.-)

Fotografija 1933.

Sjede (s lijeva na desno): Ive Franić (1904.-1943.),  Lino Milić (učitelj), Josip Kolombo (glazbeni učitelj iz Šibenika), Nikola Makario Skroza (1889.-1976.), Maksimilijan Edurad Skroza reč. Ivičin (1914.-1943.)

Srednji red (s lijeva na desno): Marko Jure Vlahov reč. Andričin (1896.-) – berda, Alfredo Ukić reč. Alfo reč. Parinov (1914.-2001.), Josip Zaharija Skroza reč. Ivičin (1912.-1943.), Ante Vlahov reč. Tony reč.Jakovičin reč. Tamburlov (1915.-1980.), Roko Kursar reč. Gingulov (1913.-1987.),  Alberto Frane Grubelić reč. Berto reč. Lucin (1907.1994.)

Gornji red (s lijeva na desno): Bene Lovre Cukrov (1905.-), Miloš Šimun Grubelić reč. Kontrin (1908.-1982.), Jere Ukić reč. Kafin (1903.-2003.), Šime Tome Kursar reč. Šprcalov (1907.-1994.)

Izvori: Zbirka Silvija Lučeva / Zbirka Njegoslava Mišurca

Po uzoru na češki Sokol (utemeljen 1862.) osnovan je 1874. u Zagrebu Hrvatski sokol kao društvo za promicanje tjelovježbe i širenje nacionalne svijesti (moto je bio: “U desnici snaga, U srcu odvažnost, U misli domovina!” ). Uz tjelovježbu Društvo je organiziralo skupne zabavne sastanke i izlete te priređivalo javne vježbe. Sokolski dan slavio se 30. travnja svake godine kao dan sjećanja na mučeničku smrt Petra Zrinskog i Krste Frankopana. Hrvatski sokol u razdoblju 1874.-1929. imao je 425 društava raspoređena, što u domovini ili inozemstvu, u 22 sokolske župe. Šibensko područje bilo je VI. župa Krešimir sa 12 društava. Od otočnih naselja šibenskog područja Hrvatski sokol osnovan je u Betini, Tisnom, Murteru i Šepurini. U Šibeniku je gimnastička dvorana “Sokol” (imala je i pozornicu) otvorena 01.12.1934. (poslije drugog sv. rata “Partizan”, od 1990. “Miminac”).

Hrvatski sokol u Šepurini osnovan je 21.11.1927. Kao starješina Društva u jednom dopisu iz 1928. potpisan je Vlahov, a kao tajnik Kursar. Na slici je je prikazana kuća u kojoj je bilo sjedište Društva (nasuprot kampanela). Sokolana je bila u kući Ivana Mišurca.

Kao reakcija sokolskom pokretu, koji je bio liberalnog usmjerenja, početkom 20. st. u slavenskim se zemljama počeo razvijati orlovski pokret za mladež, katoličke orijentacije. Orlovski pokret dolazi u Hrvatsku iz Čehoslovačke preko Slovenije. U Hrvatskoj se osamostaljuje osnivanjem Hrvatskog orlovskog saveza 1923. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu, koji je sve više iz europskih zemalja prodirao u naše krajeve i potiskivao religiju i njezine vrijednosti iz javnog života te odgajati mladež u vjerskom, intelektualnom, moralnom i fizičkom smislu. 

Donosimo fotografiju članova šepurinskog Hrvatskog katoličkog orla snimljenu 08.12.1928.  Na slici su, između ostalih, Jere Jareb (donji red, drugi s lijeva) Ante Antić Poluš (srednji red, treći s lijeva), njegov sin Dušan (gornji red, četvrti s desna), Ive Franić (srednji red, drugi s lijeva), Ante Paškov reč. Bulinov (srednji red, četvrti s desna). Svećenik u sredini je župnik je don Srećko Pavić.

Orlovi Krešimirovog okružja – Šibenik održali su 29.07.1928. u Šepurini svoj slet  kod nove crkve. O antagonizmu sa članovima Hrvatskog sokola svjedoče dopisi (vidi prilog) Hrvatskog sokola i HSS-a od 28.07.1928. kojim su sokolaši odbili poziv da nazoče skupu orlova.  

U slikovnim prilozima je slika Petra Grubelića reč. Sančev (1880.-1961.) u sokolaškoj uniformi.

Mate Mišurac (1897.-1965.) opisao je u svojoj pjesmi kako su 22.07.1928. šibenski sokolaši došli  u Šepurinu brodovima “Lovac” i “Sv. Nikola” i izvodli vježbe, a doktor Vlašić* održao je govor. O braći Mišurac (Vicko, Mate, Miro) vidi objavu u rubrici Znameniti Šepurinjani.

*Odvjetnik dr. Šime Vlašić (1892.-1935.) rođen je i pokopan u Tisnom. Bio je omiljeni šibenski političar koji je u narodu uživao ugled kao i otac modernog Šibenika, vitez Ante Šupuk. Hrvatski domoljub, pravaš, kao član HSS-a postao je gradonačelnik Šibenika 1925. Besplatno je zastupao obespravljene i siromašne. Poznat je slućaj kada je obranio pedesetoricu Vodičana uhićenih zbog isticanja hrvatskih nacionalnih simbola kao i slučaj suđenja Rudi Bačiniću bivšem načelniku općine Biograd na moru. Preminuo je 21.09.1935. pri operaciji u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Bio je to nenadoknadiv gubitak za šibensku hrvatsku političku opciju. Preko 15000 Šibenčana i žitelja drugih naselja šibenskog područja nazočilo je dočeku posmrtnih ostataka 24.09.1935.  Misa zadušnica održana je u katedrali sv. Jakova, a potom je lijes parobrodom “Jadran” odvezen u Tisno gdje je obavljen ukop. U  prilozima dan je članak iz lista Katolik br. 39 od 29.09.1935. i nadgrobna ploča na grobnici u Tisnom.

Spomen-ploča prvom hrvatskom kralju svečano je postavljena u Šepurini 28.10.1926. prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Ploča je postavljena zalaganjem Obora koji je vodio Ivan Mišurac.

Ploča napravljena iz bijelog kamena 75 x 45 cm sa brončanom pločom 36 x 25 cm postavljena je na seoskoj (bratskoj) kući koja je bliže moru. Kada je ta kuća osamdesetih godina 20. stoljeća srušena (na njenom mjestu napravljena je nova zgrada) ploča je premještena na susjednu seosku kuću gdje se i danas nalazi. Na zadnjoj slici vidljiv je položaj spomen-ploče na prvoj seoskoj kući.

Na bijelom kamenu ispod brončanog reljefa stoji natpis:

NA USPOMENU

TISUĆGODIŠNJE SLAVE SNAGE

KLIČUĆI POSTAVLJAJU

HRVATI PRVIĆ ŠEPURINE